Ima rijetkih tako dana
Zapravo sekunda u danu tome
Kada zamisliti ne možeš
Tijelo osobe bez tijela druge
I pokušavaš se prisjetiti
Kako ona izgledala je prije
I kako tekli su joj trenuci
Što je radila kada je voljela
I što je sanjala kada bila je budna
Recimo, da ta osoba tvoja je sestra
Iz iste majke niknuta
I kada pogledaš obične neke stvarčice
Po stanu razasute
Prazne donekle, sjetne do kraja
Kao polomljen ostaneš
I kao da ti netko po vratu trnce ostavi
Pa prebireš sjećanja iz pohranjenih ladica
I shvatiš da samo su u zlatni papir omotana, ogoljena
Prihvatiš osobu čije je tijelo zaraslo uz tijelo te osobe, tvoje sestre, recimo
I primiš u dlanove zrake sunčane
Kao po legendi nekoj
Onoj poznatoj, ma ni pisati ju ne moram
Odjednom shvatiš da stvarno su prašine nečije naišle na zrnca tuđa
Pa tako ne žališ pješčani sat djetinjstva
Niti se boriš s vlastitim vjetrenjačama
Već puštaš nadlaktice svoje sestre
ali nikada mali prst lijeve ruke nećeš
I izgleda da
stvarno su se tražili planetom,
Ostavljali su prve otiske neutabanim putevima
Plivali morima drevnim
Penjali po planinama danas potonulim
I ratovali u bitkama nezapisanim
Kako bi upravo sada jedno drugo čuvali
i kako bi stvorenu ljubav nosili na vrhovima kose
I pustili da tako prosipa se po svijetu;
A ja ne bih bila sretna ako ljubav zamjerim.
