-Znaš li što je zanimljivo?
Suknja koja se cakli kao sirenin rep na neuglednoj ženi i sa svakim njenim daljnjim korakom kao da hrpa kovanica nanovo pada iz kasice ili se pak trese u plastičnoj vrećici.
Da, priznajem neobično zanimljiv prizor polu-žene, sisavca-ribe u centru grada.
Kao borba za goli opstanak životinje na suhom betonu.
Zamislim li ju žednu, bez vode koprcajući se po terenu, a jedina voda joj je zapravo privid, fatamorgana-tako rečeno, a ona sasvim jadna i bespomoćna, suha s uvenulim obrazima, ali debelim rukama i ne mogu si pomoći a da ju ne usporedim sa stvaralačkom dilemom, agonijom prolaska kroz tamno polje, crvotočinu konkurencije gladnih pjesnika.
I evo, ja opet egoistično uspoređujem evolucijski prolazak kroz grlo boce sa svojom nebitnom patnjom stihova pa na platno zapisujem riječi crvenim markerom s mirisom jagode : što to uopće znači biti pjesnik?
-Da, stvarno zanimljivo.
