Čekajući njega (završena)

Stol broj 7

"Idi u kafić. Sjedi pored prozora i gledaj napolje. Posmatraj sve te ljude koji trče da stignu na bus. Sve te djevojke sa rukama punim šoping kesama. Sve te parove, koji su prezaljubljeni da bi primjetili da ih upravo ti posmatraš. I onda ćeš vidjeti malo sebe u svakome od njih. I nekako, sjedeti sam u kafiću nikada nije bilo tako lijepo."

"Lejla, preuzmi za mene stol broj 7" , Marina mi se obraća. Pogledam ju, pitajući se da li uopšte primjećuje da su mi ruke već pune šalica namijenje za druge stolove. Kako me je nastavila gledati očekivajući da kažem "da", odlučim ostati kulturna te joj poklonim najlažniji osmijeh ikada. "Naravno, evo odmah"

"Dobro. "

Nema na čemu. Prevrćući očima, brzo se riješim narudžbi za koje sam već bila zadužena, te se uputim ka stolu broj 7. Ovo nije uopšte ono čemu sam se nadala. Već par dana je prošlo od kako sam počela ovdje raditi i mogu vam reći da je jednom kada se nađete izadruge strane šanka, priča potpuno drugačija. Nisam znala da ovaj kafić ima ovoliko posjetitelja, vjerovatno jer sam ja inače dolazila vikendom i naveče, kada je sve bilo puno mirnije. Jutarnje smjene u Corsu su bile uglavnom iste - ispunjene aktivnostima, nervoznim radnicima koji pokušavaju  da sve stignu na vrijeme, studentima koji dolaze na kafu i razglabaju o ispitnim rokovima. Na drugu stranu, vikednom je bilo drugačije. Obična grupa ljudi bi svratila, nistu mnogo zahtijevali. 

Stižem do stola broj 7 sa glavom spuštenom ka maloj svesčici koju bih uskoro trebala zamijeniti jer je već bila ispunjena ranijim narudžbama. Mrzila sam stol broj 7. Ne znam je li to bila samo moja sreća ili je stol bio uklet, ali za njim su uvijek sjedile najveće seronje na svijetu. Nenaspavani, nervozni, zahtijevni. 

"Zdravo, šta ćete poručiti?" 

Dva mladića se istog trena okrenu prema meni, a ja osjetim kako mi samopouzdanje, kojeg je ionako malo, spadne na nulu. Lagala bih kad bih rekla da obojica nisu bila prezgodna. Mislila sam da sam već bila naviknuta na viđanje zgodnih muškaraca ovdje, ali njih dvojica su bila daleko najzgodnija. Kradom oka sam primjetila da je jedan nosio bijelu majicu, a jedan, kojem nisam vidjela lice, crnu. Savršen duo. Na obojici sam na lijevoj ruci primjetila otmjene satove. Bogataši. 

Zašto su svi bogati morali izgledati tako zgodno? Kao da im nije bilo dovoljno to što su bogati, nego su morali pokupiti i svu ljepotu svijeta. Nije fer.

Bez da ih više pogledam u oči, uzmem narudžbe te se brzim korakom uputim ka šanku. Dok sam davala narudžbe konobaru, oči mi na sekundu odlutaju na njihov stol, te mi se pogled sudari sa momkom koji je sjedio na desnoj strani, okrenut grudima prema meni. Kako sam ranije stojala njemu iza leđa, osim kose mu nisam uspjela vidjeti puno. Do sada, većina muškaraca bi sklonilo pogled na stranu, posramljeni što su uhvaćeni na djelu, ali ovaj lik je gledao pravo u mene, sa zadovoljnim izrazom na licu. I onda me udari. U istoj sekundi se okrenem na drugu stranu. To je bio on. Onaj lik. Od prije par sedmica. Čudan, ali zgodan lik, koji me pitao jesam li stidna i ostale čudne stvari, te me na kraju ostavio sa još čudnijom rečenicom. 

"Izvoli, narudžbe za stol 7 su gotove." , oh ne. Ne vraćam se tamo.

"Marina, možeš li preuzeti?" , pogledam Marinu molećivim pogledom, koja se baš u tom trenu našla pored mene.

"Ne, tvoj je stol" , glupača.

"Daaj, i gledaj, zgodni su. Tvoj tip muškarca.", odjednom joj pogled zaigra. Bez riječi, popravi kosu, te se sa tabljom u ruci uputi ka njima. 

Odlučila sam više ne gledati na njihovu stranu.

***

Odlučila sam ostati duže. Obrisala sam sve stolove zajedno sa podovima i suđem koje je Marina obećala oprati sutra rano ujutro. Obje smo znale da se to neće desiti. Pažljivo zatvaram vrata stana kako ne bih probudila mamu. Amra je imala jak san, ali znam da mamu i najmanja sitnica može probuditi. Na prstima se šunjam po hodniku, dok mi pažnju ne privuče svjetlo koje je dolazilo iz dnevnog boravka. Prvo pomislim da je neko zaboravio ugasiti lampu, ali onda ugledam mamu sa naočarima lagano spuštenim na nosu i sa olovkom u ruci, dok sjedi za stolom.

"Hej.", prošapućem da je ne bih uplašila. Digne pogled, koji mi istog trena kaže da je davno trebala zaspati.

"Hej.", pokloni mi onaj nježni majčinski pogled, koji mi istog trena ugrije srce.

"Gdje si, već sam se bila zabrinula.." Spuštam jaknu preko sećije te joj se pridružim za stolom, zainteresovana šta radi, mada sam već i znala. Zbraja račune.

"Mah, ne birni, Marina me zadržala pričom. Znaš nju." slažem bez razmišljanja.

"Lejla, ni ne pokušavaj. Ja sam ti majka, kada ja ne bih znala kada lažeš, ko bi drugi znao?" 

"Stvarno ti govorim, ccc." , ubijeđujem je, iako znam da ona tačno zna razlog zašto dolazim kasnije. Izvučem joj hemijsku iz ruke, te lagano krenem skupljati papire rasute ispred nje.

"Hajde, vrijeme je da spavamo." Pusti mi da pobijedim rat, sa izdahom skine naočare, te lagano protrlja oči. Kada krenem pokupiti i zadnji papir sa stola, ona me zaustavi uzimajući moju ruku u njenu. Bila je topla. 

"Znaš da te volim, zar ne?" - opet me pogleda tako, da znam da je sve ovo vrijedno. Njen pogled, moja ruka u njenoj mi daje nadu da možemo sve preživjeti, ako se držimo zajedno.  Ponekad, ni ona sama ne zna kako ćemo dalje, ali na kraju dana, uvijek nekako izguramo. 

"Ne, ne znam." , blesavo se nasmijem i privučem je u zagrljaj.