Sjedim u dnevnom boravku, sa malom verzijom Mahira pored sebe. Veliki Mahir je na spratu iznad, tušira se, a večeras je subota i red na mene da radim zadaću sa malim pametnjakovićem. Da, pametnjaković, svaka druga osoba se iznenadi kako je bistar za svoje godine. I to je dobra stvar, ne uvijek, ali ipak je to dobra stvar.
"Mama, ne mogu više. Umoran sam. Želim crtaće."
"Jesi zaboravio šta smo se dogovorili? Prvo zadaća, zatim crtaći i odmor. Nemoj da se svađamo."
"Ali babo me uvijek pusti da gledam crt...", vilica mi se blago otvori na riječi koje izlaze iz ove male osobice, ali ga na samom kraju zaustavi onaj veliki Mahir kojeg sam vam spominjala.
"Ej, ej, ej. Ko to spominje moje ime dok mene nema. Ogovarate me?" Preseksi verzija Mahira ide niz stepenice. Mahir bez majice se lagano približaje nama dok su mu obje ruke zauzete sušenjem kose peškirom. Ljuta sam na njega, jer on pušta malog da bude kako on poželi, a onda ja ispadam vještica. Ljuta sam, ali sama njegova pojava mi muti um, a zamislite kako mi je sada kada mi stoji ovako prejebeno zgodan bez majice i gleda me sa onim svojim vragolastim osmijehom.
Zna šta mislim. Zna i smije se.
"Pa gledaj ljubavi, tvoj otac je ponekad veće dijete nego što si ti.", pogled usmjeravam prema Mahiru koji sada stoji iza sećije, idalje sušeći svoju kosu. Pokušajem mu dati do znanja da sam stvarno ljuta i da nije fer to što radi.
„Hvala Amele, ovaj put ja dobijam kaznu zbog tebe.", stavlja peškir oko vrata te se rukama naslanja na kauč, pri čemu mu do izdražaja dolaze vene i mišići na rukama.
Gutam ga pogledom i svjestan je toga.
"Kakvu kaznu?", Amel upita i doda ulje na vatru.
"Posebnu.", Mahir prošapuće tiho, ali dovoljno da ja to čujem. Iste sekunde uzimam prvi jastuk koji vidim i bacam ga u njegovom smjeru. On ga nažalost hvata i kao luđak se smije. Njemu je ovo zabavno.
"Sačuvaj energiju za večeras, ljubavi.", izgovara, sada još tiše, samo za moje uši. Ja ga ostavljam bez odgovora, jer su njegove riječi dovoljne da me napale i probude vatru tamo dolje, ostavljajući ne nemoćnu.
Sranje. Koliko god godina da prođe, njegov miris, njegovo tijelo, njegovo prisustvo i on sam će uvijek imati isti utjecaj na mene.
Sada je već našao neku majčicu i prekrio svoje božansko tijelo te nam se pridružio. Sada sjedimo na podu, sa Amelom između nas. On me gleda onim njegovim pogledom i smješka se kao dijete, a ja ga svim snagama pokušavam ignorirati i usmjeriti pažnju na Amela koji se bori sa školskim obavezama.
Poslije pola sat vremena završili smo sa obavezama, te vidim olakšanje na Amelovom sitnom licu.
"Ahh zašto život mora biti ovako težak?", natjera nas na smijeh. Rekla sam vam da je bistar. Drugačiji.
"Problemi, ha?", Mahir se smije i vuče ga u zagrljaj. Amel kao da jedva dočeka, krene nam objašnjavati njegove muke i borbe koje vodi sa svojih 8 godina. Sjećam se mojih muka, slične njegovim.
"Ima jedna curica, ide sa mnom u razred i sjedi tačno ispred mene..", krene sa pričom. Njegova priča me iznenadila, jer je ovo prvi put da mi moj vlastiti sin priča o ljubavnim jadima, do sada je ta uloga uvijek pripadala meni.
Slušam svoj malog sinčića kako priča o djevojčici iz razreda, iza koje sjedi. Dira joj kosu ponekad, a ona se pravi sva važna i i ljuti se. Govori mu da je dosadan i da je pusti na miru, a nekad je dobra prema njemu i posudi mu oštrilo. Priča nam kako ponekad pocrveni jer mu je krivo kada ona ide kući zajedno sa Alexom, drugim dječakom iz razreda. A onda nam priča i kako se ponekad i smije kada on izigrava klauna ispred svih. Na kraju kaže da voli dirati njenu kosu, tačnije čupati, na što sam ga tek par dana kasnije upozorila i rekla mu kako to nije lijepo.
"Mali moj, imao sam i ja jednu takvu..", Mahir me pogleda, pa stavi Amela u krilo, te krene sa svojom pričom. A ja sjedim preko puta njih i sjetim se kako je sve počelo. Sjetim se Mahira i kako se on ispred mene pravio frajer, nasmijavao me kako bi me očarao, a ja ga ignorirala, pa ni da ga pogledam. Sjetim se vremena kada smo se prvi put poljubili i od stranaca postali nešto više.
Tek naveče, smjestimo Amela u krevet, a zatim se i sami spremimo za spavanje. Ja već spremna čekam u krevetu, a Mahir tiho zatvara vrata i skida odjeću sa sebe. Posmatram ga. Pogled mi nesvjesno luta ka dole, ka njegovim širokim ramenima. Sjetim se one klinke iz bara koja je žudila za njegovim dodirom, a uporno to odbijala priznati. Sada ga ova djevojka ponosno može nazvati svojim mužem. Nekada sam željela da njegova leđa budu moj štit, da me štite od svega lošeg, a danas to jesu. Njegove vene na rukama me izluđuju kao što su i prvog dana. Iako su neprimjetno navirale ispod njegovog tamnog tena, opet dovodile su me do ludila. On. On nije bio želja, on je bio potreba. Nešto poput vazduha.
"Danas me ona djevojčica podsjetila na nekoga.", uvlači se u krevet pored mene.
"A stvarno? Ne znam, meni nije probudila nikakva sjećanja.", uvlači me u zagrljaj, te mi je glava sada na njegovim grudima, a njegovi prsti miluju moje golo rame.
"Hvala Bogu što sam uhvatio tvoj tvrdoglavi osmijeh, što sam čuo tvoj smijeh kojeg si tako vješto skrivala.", slušam mu otkucaje srca, dok moje hlupa sto na sat, kao da je prvi dan da smo zajedno. Bože, kolika je sreća imati nekoga, čije te srce grije. Toliko daleko smo dogurali, a kao da smo na početku. Idalje mi muti um kao što je i ranije, idalje mi krv vri na njegovu pojavu, srce mi podivlja, nemogućnost razmišljanja o bilo čemu osim o njemu. Neka opća slabost. Iznemoglost. Ljubav?
Život piše svoju priču. Ja sam zahvalna što je u moju odlučio uključiti i njegov lik. Zahvalna sam što smo mi, ovako tvrdoglavi, komplicirani, inatlije uspijeli pobijediti sami sebe i što smo stvorili jedan mali život koji je ispunio naš.
Uspjeli smo. Možda ostatak svijeta nije saznao za naš polu-kraj, čeka nas još puno toga, ali iskreno, ne želim da ostatak svijeta misli da je naša ljubav kao iz bajke.
Dovoljno je da mi to znamo. Znamo da jedno bez drugog ne bismo mogli osjetiti tu čaroliju. Čaroliju zvanu, ljubav.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Dragi moji, došli smo na sami kraj. 27 poglavlja provedenih sa Mahirom i Lejlom, koju su zauzeli posebno mjesto u mom srcu. Htjela sam ispričati njihovu priču na poseban način, htjela sam je učiniti posebnom jer je za mene prva ispričana priča ikada i nadam se da sam makar malim dijelom uspjela u tome. Hvala vama, čitateljima, na podršci i komentarima koji mi toliko, toliko, znače, stvarno hvala do neba. Kao amater, ne mogu vjerovati da sam uspjela ispričati priču do kraja, ali bez vas par to ne bih ni uspjela. Posebne zahvale CarrieeRose Dina_Bursin , koje ste mi bile podrška od samog početka 😊❤️
Hvala vam što ste proveli ovih 27 poglavlja uz Lejlu i Mahira! 💛
