Čekajući njega (završena)

Kašnjenje

"I znači tako, on te..spasio?" , Dina me pita, po stoti put

"Ne, nije. Spasila sam samu sebe.", ubijeđujem je, ali bezuspiješno čini mi se.

"I ne želim više pričati o njemu. Već sat vremena me smaraš sa njim. Mahir, Mahir, Mahir. Poludjet ću"

"Da, Mahir." , kunem se da ako još jednom čujem to ime u ovoj kući, počet ću povraćati.

"Čak mu i ime lijepo zvuči. Pa da, lijepo ime i ide uz onako tijelo", kaže i daje mi onaj njen prljavi pogled.

" Zamisli da se zove Enes. Ili Safet" , krene se smijati. Pomoći ću vam da shvatite. Recimo da ona nije bila najveći fan naših starih imena, te svaki put kada bi čula od nekog momka da se zove tipa Safet, odbila bi ga.

"Aaaaj, dosta. Znaš li ti koliko dugo si ovdje? Imaš li ti svoju kuću, ha? Hajde, šibaj."

"Ali, nisi mi sve ispričala. Sigurna sam da si namjerno ispustila one najsočnije detalje. Ne vjerujem u to da je samo otišao. Garant je došao do ovdje i gledao te kako ulaziš u kuću.", ha, sanjaj. Ne bi ti to taj uradio.

"Vjeruj mi da je to, to...", ubijeđujem je.

"Ali..."

"Nema ali! Zabranit ću ti da više ikada dođeš." Guram je iza sobe, prateći je u dnevni boravak. Na sećiji zatičemo Selmu i mamu. Pokrivene dekom ni ne primjećuju da smo tu, vjerovatno su prezauzete gledanjem one njihove turske serije.

"Teta Ajša, vidi šta mi radi. Tjera me.", Dina se javlja, dok je sa rukama na njenim ramenima tjeram da napokon ide kući.

"Da, da Dino, i ti pozdravi mamu." , mama joj dobacuje, prezauzeta kokicama i neodoljivim turčinom Omerom, dok ja napokon ne otjeram Dinu. Dok zatvara kapiju, dobacuje mi da nismo gotovi, te da zahtijeva da zna sve do zadnjeg detalja. Na njenu žalost, nije bilo detalja. Ja sam Lejla. On čudak Mahir. I to je bilo to. Nije bilo nikave priče za ispričati.

"I je li vam Defne rekla istinu mom Omeru?", pridružujem im se na sećiji.

"Ma kavki, plaši se jadnica.", mama pravda glavnu junakinju serije, Defne. Krenem odgovoriti, kada me Selma u pola riječi prekine.

"O čemu ste cijeli dan tračale, a?" Presječem je pogledom. Selma je bila taj tip sestre, koja je htjela biti uvijek u toku, htjela je sve znati, čak i one stvari koje se nje uopšte nisu ticale. Bila sam ubjeđena da će je to jednom koštati glave.

"Ma o čemu ćemo pričati, Dina k'o Dina, uvijek nađe nešto za priču."

"Čula sam ja, nekog momka spominjete. Mahir nekakav, je li? Govori." Rečenicu koje čujem, me natjeraju da mi par kokica izleti iz usta. Nema šanse da je čula. Jer ako jeste, te izdajnica je garant sve ispričala mami.

"Slušaj ti mene, jesi li ti to prisluškivala?"

"Ma ne, išla sam do svoje sobe po mobitel i slušajno pričula.", krene se pravdati.

"Aha, aha, pričula. Mama, čuješ li ti ovo? Pa čovjek u ovoj kući ne može imati ni zrno privatnosti, čak ni u vlastitoj sobi."

"Selma, šta to ja čujem, znaš da ti to nije lijepo." mama je grdi, ali očito samo radi reda, jer joj je pogled idalje zalijpljen za tv.

"A ti Lejla, kakvu tajnu to imaš, pa ne želiš da niko čuje o čemu pričaš sa sevdom?"

"Bože, Bože, kakva tajna. Jednostavno ne želim da svaki put kad mi neko dođe da moram paziti šta pričam jer se ova mala izdajica svakog trena može "slučajno" naći ispred vrata i slušati šta pričam" , ljutito ustanem i marširam prema sobi. Više nisam izlazila, te iznervirana i zaspala.

Sledeći dan, uzmem malo vremena i poradim po sobi. Pošto sam radila od 6 imala sam dosta vremena. Počistim po sobi, pobacam neptrebne papire, promijenim posteljinu. Samo što završim sa preslaganjem knjiga, mama mi upadne na vrata.

"Ej, sad me zvala Alma. Pita možeš li nakratko skoknuti da pričuvaš njenu malu."

Prije nego što sam dobila posao konobarice, s vremena na vrijeme bih po komšiluku pričuvala djecu, a zauzvrat dobila nešto novca. Bilo je lijepo. Djeci uključiš crtani, tv-e, i mirni su. Ne moraš se svađati sa pijanicama i trpjeti sranja od nepoznanika. Bez omišljanja kažem da, jer je ionako bilo tek pola 5, tako da sam taman iz njihove kuće mogla krenuti na posao.

Ali nije bilo kao što sam planirala. Alma se zadržala i duže nego planirano, a ja sam bila primorana birati da li da ostanem čuvati dijete ili dobiti grdnju od Marka, jer sam večeras radila sama, s obzirom da je Marina uzela dan slobodno, ta kuja. Uvijek je znala izabrati.

Naravno da sam održala obećanje i ostala sačekati Almu. Četrdesetak minuta kasnije, Alma se pojavila sa riječima izvinjenja. Ne znam ni sama kako sam se tako brzo našla ispred lokala, ali jesam. Nekako.

Već na samom ulazu u lokal krenem skidati kaput, sva uplašena šta me čeka jednom kada uđem. Nevoljko ulazim, želeći da jednostavno pritisnem neko dugme, pa da se i ovaj dan konačno završi. Ali život nije funkcionisao tako. Vjerujem da, da nisam otišla čuvati dijete, da Alma nije kasnila, ništa od stvari koje su se desile nakon ovog dana, ne bi se uopšte ni desile. Ili pak, naša priča bi tekla drugim tokom. Ali nije, naš klupko se odmotavao ovako. Lagano. A ja sam kasnila. Jako. Život je bio jebeno čudo.

Nađem snage i podignem pogled. Oči mi se zalede na ono što se nalazilo iza šanka. Nije to bio Marko, niti Marina, niti bilo ko drugi.

Bio je to čudak Mahir.

Stajao je iza šanka, čas na desnoj strani, čas na lijevoj, očigledno se pokušavajući sjetiti gdje šta stoji. Tamno smeđa čupava kosa mu je nemarno padala po očima. Gledam kako je umorno pokušaje skloniti u stranu, pritom isticajući svoje mišiće na rukama i srebrni prsten koji je nosio na prstu desne ruke, koji se sjajo pod svjetlima lokala. Burna kosa mu se uvijek vraćala na isto mjesto.

Nije izgledao mnogo drugačije - isti dašak privlačnosti, isti sat, ovaj put u društvu par crnih kožnih naruknica. Majica na njemu je bila jedina promjena. Bila je bijela sa malim v izrezom, koja bi pri svakom pokretu pritisla tijelo i omogućila da mu mišići na rukama još bolje dođu do izraza, na šta su cure koje su se okupile oko šanka, parile oči. Kokoške.

Približim se još par koraka, i čudak tek tada digne glavu. Pogleda me.

Na sekundi se zapitam je li srce idalje u meni, jer, kao da ga nije bilo, da možda nije stalo od nervoze. On me idalje gleda, dok se ja pitam zašto mi tijelo ovako reagira na njegovu pažnju? Donji dio stomaka me stegne, kako se idalje nastavimo gledati.

Mozak i tijelo su trenutno vodili borbu, rat. Tijelo mi se neprimjetno trese, "zgodan je, možemo ga imati?", dok mozak svom snagom urliče "O Bože, o čemu ti to razmišljaš?"

Sve oko njega nestane, čak i cure ispred njega - jedina stvar u fokusu je bio on i sva mjesta na kojem sam željela osjetiti njegov dodir. Kvragu, šta mi se dešvalo? Možda je do ovog hladnog dana, pa sam željela osjetit nečiji dodir kako bih se makar malo ugrijala.

Nisam znala šta mi se dešavalo, ali sam znala da normalna Lejla ne bi nikada pomislila ovako nešto.