Prvi put kada sam pomislila na napuštanje mjesta u kom sam odrasla, bilo je par mjeseci nakon Mahirovog odlaska. Mama nikada nije ni saznala za moju vezu sa njim ili se bar pravila da ne zna, što mi je stvarno dalo priliku da predahnem. Sjedila sam u krevetu, sa olovkom i sveskom u ruci. I bolom na lijevoj strani, znate gdje. Pisanje je bilo moj jedini spas, držalo me fokusiranom. Bližila sam se završetku, trebao mi je kraj, ali ništa mi nije padalo na pamet. Bukvalno ništa. Moja snaga, moja inspiracija je otišla sa Mahirom, koliko god ja to nerado priznavala, to je bila istina. Nije zaslužio da mislim na njega, neka je proklet, nije zaslužio.
Kako nisam znala kako završiti ovu moju bolnu priču, prevrtim stranice i vratim se na početak. Sjetim se knjige koju sam izgubila, knjiga gdje je moj sami početak bio napisan. Čitam napisane riječi i svaka od njih me pogađa tačno u srce, izaziva suze na oči. Sledeće što znam je to da je sveska potopljena sa mojim suzama, toliko da više ne mogu ni da čitam, riječi se ne vide. Nemam snage, nemam volje, bila sam iscrpljena. Znala sam da je kraj. Da se neće vratiti. I tog dana sam shvatila da mi je potrebna promjena. Pa nisam valjda planirala do kraja života raditi u njegovom glupom baru, misliti na njega, čekati njega u slučaju da se jedan dan vrati i kaže mi razlog njegovog odlaska. Mrzila sam sebe što sam svaki put kada bi neko ušao na vrata bara tražila njegov par očiju, njegovo lice, njegove jamnice. Mrzila sam se.
Trebala sam promjenu.
Od toga dana, dugo sam razmišljala o opcijama. Imala sam mnogo rodbine po svijetu, Austrija, Amerika, Njemačka, ali to nije ono što sam željela. Željela sam biti samostalna, sve dok plan nisam ispričala i Dini, a ona iste sekunde rekla da želi ići sa mnom. Bez razmišjanja, rekla je da. Plan sam rekla i mami, a ona, kao da je znala šta mi treba, nije prigovarala, već samo rekla da me ona neće spriječavati u ostvarenju mojih snova. I znala sam da će tako reagirati, jer je vjerovala u mene. Vjerovala je u moje ideje, moje priče, moje likove. To je bio najveći poklon koji mi je mogla pokloniti. Tog dana je vjerovala u mene.
Naravno, znala sam da svugdje mogu pisati. Sa internetom i kompjuterom ili još bolje olovkom i sveskom, to je svugdje bilo moguće. Ali trebao mi je novi početka, nešto što će me probuditi iz ovog dubokog zimskog sna u kom sam se namazila. I jednog dana, onako bezveze, na pamet mi je pao, američki grad, Seattle. Ne baš poznat kao New York, LA, ali je bio upravo ono što sam željela. Nisam htjela neki veliki grad, željela sam nešto srednje. Nešto što će me podsjećati na Brčko, ali će imati više opcija za ostvarivanje mojih snova.
I uradile smo to. Preselile smo se. Kao i na svakom početku, bilo je teško. Sva sreća što smo znale engleski, pa smo s tim imale jedan problem manje. Ali upamtite, uspjele smo.
Radile smo dva, tri posla kako bi preživjele, ja sam pohađala razne kurseve pisanja i na tom putu upoznala mnoge ljude, prijatelje. Dina je postala nešto poput mog menadžera, dok na kraju nisam uspjela izdati svoju knjigu. I između svih tih stvari, živjela sam. Toliko toga se desilo, da je jednostavno previše za opisati, ali ukratko; preživjela sam.
Preživjela sam nakon Mahira. Da mi je to neko rekao u lice u prvih mjesec dana nakon njegovog odlaska, smijala bih se. Bih stvarno. Ali preživjela sam u svom putu i odlučila ga tako nesavršenog, kompliciranog ispričati i ostatku svijeta. I pogodite? Nekada je istina i jednostavnost, sve što ljudi traže.
Knjiga u Seattlu se poprilično dobro prodala i zadovoljila moja nadanja. Seattle je sa tim uspijehom postao moj grad. Kišni, ali pak topli grad. Dom. Ili nešto slično tome. Seattle je bio moj bijeg i moje sklonište, mir.
Ali ne mogu oduvati misao koja me kopka od sekunde kada sam čula njegov glas na radiu. Šta ako se sretnemo? Uvijek sam smišljala scenarije za onaj trenutak kada se sretnemo, šta bih mu mogla reći. Ali tada, tada se naš susret činio nemogućim. Sada je drugačije. Zašto se morao opet pojaviti? Kada sam napokon uspjela pronaći mir, sastaviti i polijepiti sve svoje slomljene dijelove. Zašto?
Ali pak, Seattle i nije bio tako mali grad. Koje su šanse da se sretnemo?
Evo kratak uvid u ono šta se dešavalo u Lejlinom životu 😇
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
