Čekajući njega (završena)

Dio nas

Postoji dio mog života kada sam mrzila sve vezano uz sebe. Kosu, lice, glas, stomak, noge. Sve. Većinu noći bih zaspala plakajući. Sjećam se jedne presudne noći, točnije dana. Bilo je to prije par godina, 3 sata ujutro, a ja sam plakala što tiše, kako ne bih probudila mamu. Ionako je prolazila kroz puno toga. Ona i otac su se češće svađali, a Selma je pronašla nekog dečka, frajerčić, njena takozvana prva ljubav, koja se nije sretno završila. Mislim da se ljudi varaju kada kažu da mladi ne mogu zavoljeti. Te rane prve ljubavi su najgore, ne slušaš nikoga misleći da si pokupio svu pamet svijeta. Ona je imala 14 godina, i sa sigurnošću mogu reći da to što je ona tada osjećala nije bila prava ljubav, ali je ona mislia suprotno. Kada joj je taj momčić rekao da je ne voli, ona je mislila da je to kraj njenog života. I uradila je nešto glupo. Ali ćemo to ostaviti za drugi put.

Ovo sam počela pisati misleći o svim djevojkama kao što sam ja, pitajući se ima li ih upšte?
Ovaj dio želim posvetiti svim djevojkama koje dočekaju i zoru pokušavajući sakriti suze, bol i patnju ispod lažnih osmijeha. Djevojkama koje vrište i plaču sa glavom u jastuku, jer ostatak svijeta ne može i ne želi da ih čuje. Djevojkama koje kriju milion tajni, ali ih nikada nikome neće reći. Djevojkama koje ponekad ne pobijede, koje možda nikada neće ni pobijediti. Djevojkam koje bi radije ostale u krevetu gledajući neki dobar film ili u društvu neke dobre knjige nego se dale natjerati od stane prijatelja na izlazak. Djevojkama koje ostaju budne po noći razmšljajući da li će ih onaj dečko ikada primjetiti. Djevojkama koje prihvate sve što im život da, nadajući se da će jednog dana, ipak biti lakše.

Djevojkama koje vole svim svojim srcem, ali na kraju završe sa slomljenim. Ovo je za prave djevojke.

****

Pišem par zadnjih riječi u novu sveskicu koju sam kupila, kako moju staru idalje nisam pronašla, te je stavljam na policu pored kreveta. Pomislim, na moju izgubljenu svesku i odjednom me obuzme neki čudan, stran, osjećaj na samu pomisao da je tamo neki deseti čitao, otkrio, dijelove mene. Čitao o mojim likovima iz glave. O mojoj junakinji Džejn, koja je sve ono što ja nisam,  a sve više težim da budem. Hrabra. Oštra. Samopouzdana. Sigurna. Spremna na sve.
"U čemu je poenta ako se bojiš svega?" - često upitam samu sebe. Jednog dana naša imena više neće biti spominjana, a životi nezapamćeni. Vjerujem da svako od nas mora pronaći način da ostane zapamćen. Tako da kada jednom ne budemo više disali, neko će ipak znati da jesmo.

Bila sam uvjerena da će Džejn biti zapamćena.

"Svako mora nešto ostaviti iza sebe", moja nena bi govorila. "Dijete, knjigu, sliku, kuću, zid ili neke cipele. Ili neki lijep vrt. Nešto što su tvoje ruke dodirnule tako da dio tvoje duše uvijek bude prisutan u tom nečemu. Kada ljudi pogledaju tu određenu stvar, cvijet ili drvo koje su tvoje ruke posadile, znat će da si tu."

Ali tokom pisanja se nešto čudno desilo. U pola pisanja, opisivanja mog glavnog lika, našla sam se kako ga zamišljam kao Mahira. Ne znam zašto, ali nije mi se svidjelo. On nije zasluživao mjesto u mom životu. Okej, dosta što je bio u mom životu, ali nisam ga željela u priči. A pogotovo ne u ulozi muškarca, koji je bio moj čovjek iz snova.

Ah, muškarci..

Smatram, da oni nemaju pojma šta mi, djevojke, sve za njih radimo. Ne znaju, da ih mi pronalazimo u svakom citatu, filmu, knjizi - svemu. Uvijek zamišljamo tog jednog muškarca. Ne znaju kako zavolimo svaki dio njih, svaki njihov jebeni detalj. Ne znaju kako se osjećamo kad ih vidimo sa osmijehom na licu - iako često mi nismo razlog tom smijehu. Ne znaju, kako je ponekad teško sakriti sve te osjećaje koje bude u nama, uplašene da ćemo završiti slomljene. Vi muškarci, nikada ne znate, niti ćete ikada znati, zašto smo mi, djevojčice, djevojke, žene, komplikovane..Pa to je zbog vas. Jer vi nemate pojma koliko vas mi zapravo volimo.

****

Sledeći dan je već bila nedjelja, danas nisam radila, tako da sam brzo skoknula da obližnje picerije i uzela pizzu za Selmu i mene, jer je mama rekla da mora do tetke i rodice, koje su bile par sati udaljene od nas. I za informaciju, nisam ih voljela.

Smjestim pizzu na stol, a Selma se iste sekunde pojavi u dnevnom boravku.

"Uživaj", kažem.

Umjesto odgovora, čitav komad pizze stavi u usta. Vjerovala sam da su njena usta nešto poput crne rupe, jer je ovo dijete jelo sve što staviš pred nju.

Uzmem dva komada, i uputim se ka sobi, govoreći joj da ne ostaje do kasno budna. Nakon par minuta, tanjir je bio prazan, a ja se smjestim u krevet, otpuhujući. Zijevam. Rukama trljam oči, pokušavajući ne zaspati. Borba - koju sam znala da ću izgubiti. Iako danas ništa posebno nisam radila, bio je dug dan. Kako nisam pila kafu, nije postojalo ništa što bih mogla popiti kako bih se razbudila. Predavajući se, skinem kućne papuče i uvučem se ispod toplog jorgana koji je mirisao na cvijeće.

Sa glavom na jastuku, gledam ka plafonu. I odjednom mi hrpa misli zazume glavu. Stvari, o kojim ranije nisam trebala razmišljati. Koliko košta grijanje? Hrana? Struja? U tišini večerašnje noći, osjetim kako me sve ove stvari pokušavaju ugušiti.

Protresem glavu, te se okrenem na stranu ka zidu. Neće mi ništa pomoći ako razmišljam o tome. Ako bude potrebno, mogu raditi više sati u kafiću.

A i viđat ću onog čudaka više.

Novo pitanje - kako svaki put završim razmišljajući o njemu?

Ali bio je sladak. I ne toliko loš kao što se na prvu činio. Ali idalje mi nije baš bilo jasno ko je on? I kako je poznavao Marka?

Sama pomisao na njega, izbriše mi onu brigu o računima iz glave. Zanimljivo koju moć su par smeđih očiju i čupava kosa imali.

Nesvjesno, glupi osmijeh mi zavlada licem.

*****

Razmišljam da pola sledećeg nastavka bude pisan iz Mahirovog ugla, tako ćete ga malo i upoznati, šta kazžete? 🙈
I da, hvala svima koji izdvojite vremena za čitanje, nemate pojma koliko mi znači 😭❤️