Čekajući njega (završena)

Žao mi je

I dalje se sjećam prvog puta kada sam sa ocem gledala "Meet Joe Black". Anthony Hopkins me uvijek nekako podsjećao na njega.

Kako se Hopkins obraćao kćerci riječima "Pronađi nekoga koga ćeš ludo voljeti i ko će tebe voljeti isto tako", otac bi ga tako puno puta citirao i meni govorio isto. Uvijek sam se zamišljala u onoj ljubavnoj priči o kojoj svaka djevojka sanja. Ona ljubav koja ti preuzme cijelo tijelo i osim o njemu, ne možeš razmišljati o ničemu drugom. Ljubav koja bi me preuzela, koja bi me stavila u dugi san bez buđenja, pun razgovora o svemu i ničemu.

Za mene, nikad nije bio problem zaljubiti se. Nego ostati zaljubljen. Kada malo razmislim, vidim da moje prvo, takozvano "slomljeno srce" nije bio rezultat gubljenja osobe koja mi je bila suđena, nego mene, koja je smatrala da to nije bilo ono što sam ja htjela. Nije bilo dovoljno.

Sad shvaćam da će se naša definicija dovoljnog mijenjati, baš kao što se i mi mijenjamo. Jednog dana dovoljno će biti lojalnost i povjerenje, a već drugog strast i avantura.

***

Zvončići iznad vrata se začuju. Sekundu kasnije, vidim već sada meni poznato muško lice. Poslije sedmicu dana, onaj čudni se opet nalazi ispred mene. Ali izgleda da smo odlučili da zaboravimo onaj razgovor koji smo imali, jer je on, bez da me pogleda, prošao pored mene. Sjeda za sto, a trenutak kasnije mu se pridružuje prijatelj koji mu je i ranije pravio društvo.

Naravno da je red na mene da ih poslužim. Kao i prošli dan, spuštene glave uzmem narudžbe za piće te obećam da se vraćam za par minuta.

"Molim te obriši stolove 2 i 3", davajući narudžbe, začujem glas. "Već 15 min su prljavi." Pa obriši ih ti!

"Odmah",  odgovorim, uz mrvicu iznerviranosti u glasu. Zašto mi je uvijek morala govoriti šta da radim? Zar ovo nije bio i njen posao? Znala sam šta je trebalo biti odrađeno vjerovatno i prije nje. Išla mi je na živce, i to jako.

Dok sam sve završila, u potpunosti sam zaboravila za onu dvojicu koje sam poslužila. Uzmem tacnu koja je već bila spremna za njih te se uputim ka njihovim stolu. Za informaciju, opet je to bio stol 7.

"Žao mi je." , istog trenutka se krenem pravdati, držeći glavu pognutom.

Momak pored njega mi pokloni blagi osmijeh kada napokon odlučim malo podignuti glavu.

"Ne brini."

"Jeste spremi naručiti? Vjerovatno jeste. Nije me bilo 5 godina. Stvarno mi je žao." Jesam rekla da kada sam nervozna krenem pričati bez prestanka?

"Hiperbolu na stranu, nije te bilo 15 minuta". Čudni gospodin se oglasi, dok pogled driži na satu. "Inače tjeraš mušterije da ovako dugo čekaju? Ili mi dobijamo poseban tretman?" Njegov glas mi odjekuje u glavi. Vibrantan, sa daškom želje za autoritetom.

Otvorim usta kako bih mu odgovorila, ali me je uhvatio nespremnu, što je vodilo ka tome da na par sekundi ostanem bez riječi.

"Oprostite?", napokon izustim.

"Obična mušterija ne bi trebala provesti više od sat vremena u kafiću. Narudžbe za jelo i piće ne uzmu više od 5 minuta. Vi imate na raspolaganju 15 minuta da spremite hranu i piće, što ostavlja mušteriji pola sata da pojedu to što su naručili." - objašnjaje mi. Šta je on? Neki stučnjak? Gledao me pravo u oči, dok je svaku riječ izgovarao sa stopostotnom sigurnošću i bez ikakvog zastajkivanja.

"Mi smo ovdje već više od pola sata, a za to vrijeme smo dobili samo vodu, iako smo do sada trebali dobiti i ostatak narudžbe."

Momak pored njega se promigolji u stolici, što mi je bio dovoljan znak da mu je bilo neugodno, dok sam ja samo buljila u gospodina koji mi je držao lekciju. Ovo mi nije trebalo danas.

"Umm, okej. Izvinjavam se."

"Izvini ne opravdaje loše konobaranje." Bez omišljanja progovori. Njegove oči me još više zbunjuju. Sranje.

Okej, ostani cool. Smiri se. Budi bolji čovjek, sjetim se maminih riječi.

"Žao mi je.", ponovim.

"Pitam se šta bi vlasnik mislio o zaposlenicima koji ovako obavljaju svoj posao. Sigurno da to ne bi bilo baš tako lijepo za tebe. Koliko zarađuješ, pa se ponašaš ovako?"

"Slušaj, rekla sam da mi je žao. Ima li potrebe da budete tako bezobrazni?", riječi koje sam od samoga početka imala želju reći naću put do mojih usta. Odjednom puknem, osjećajući kako mi se ruke lagano počnu tresti od ljutnje i poniženja. Mislim da sam gorila. Ali je idalje dobro prolazio, ne znam zašto mu se uopšte obraćam sa "Vi" kada je očigledno bio samo par godina stariji od mene, a poštovanje itekako nije zaslužio. Je li zaista mora biti toliki seronja, da je ismijavao to što radim ovdje? Ako je već toliki stručnjak, slobodno me može zamijeniti.

I za njegovu informaciju, nisam zarađivala dovoljno, da bih se nosila sa seronjama kao što je on.

Osjetim kako ispusti lagani osmijeh i zabaci glavu nazad. "Što?"

"Stvano mi je žao što sam zaboravila na vas i vaš stol i priznajem da je moja greška, ali bilo je to samo 15 minuta. Mogli ste me pozvati, kao i bilo koga od mojih kolega."

"Vidi, ne očekujem od tebe da znaš, ko sam, ali..."

"Oprosti, ali stvarno me ne zanima ko si." , odbrusim. "Ako želite novu konobarice, rado ću vam je poslati. Iako vam ne mogu obećati bolju uslugu, zato jer ja odrađujem posao i za sve ostale ovdje."

Okrenem se, ne dopustiviši mu da ovaj put ima zadnju riječ.

Poen za mene.