Čekajući njega (završena)

Malena

Poslije dobrih 15 minuta, gospodin Mahir me odluči počastiti svojim prisustvom.

„Jesi me već poželjela.", naslanja se laktovima na šank.

Šutim.

"Uzet ću to kao da onda."

Šutim. On prilazi.

"Hej.", zaustavlja me. On i njegovo jebeno hej.

Hvatam ga za lakat, i vučem ga iza, u sobu za ostavu, gdje je bar malo tiše.

"Gledaj. Ovo ću ti reći samo jednom, tako da me dobro slušaj." Govorim mu što ozbiljnije, ne bi li se on malo pribrao. I izgleda da uspijevam, jer on svu svoju pažnju usmjeri ka meni.

"Ne znam kakvu igru igraš, niti šta pokušaješ. Ako misliš pojaviti se sa svojim forama, reći Lelo, bebo i očekivati da ja skočim na tebe, onda se stvarno, ali stvarno grdno varaš.", govorim mu. Nikada do sada ga nisam vidjela ovako ozbiljnog.

"Dobro, da. Možda ja i zadrhtim pored tebe, ali ja nisam tip cure za jednu noć, koja će te čekati dok ti flertuješ sa drugima.", prisjetim se situacije od malo prije.

"Ja volim ili ne volim. Sve ili ništa.", izgovorim, te ga ostavim samog.

Odmah se bacam na posao, ne bi li se smirila i shvatila šta sam zapravo uradila. Rekla sam mu sve. O moj Bože. Šta sam uradila. Osramotila sam se. Njemu je ovo vjerovatno bila šala, a ja...O Bože..

Posle par minuta, on izlazi. Pronađe Marka, te mu nešto govori. Marko se na sekundu gubi, ali se onda vraća sa torbom u ruci. Mahir uzima torbu, potom mu nešto šapće na uho.

Sledećeg trenutka, Marko je ispred mene, te mi govori da mogu uzeti pauzu. Vodi me ka zidu u pozadini, gdje je par minuta prije Mahir stajao.

Na bini je Mahir. Izvadio je gitaru, te podešaje mikrofon njegovoj visini, a potom sjeda na stolicu sa gitarom u rukama. Pogledom luta po baru, nekako nervozan, uplašen. Očima pronađe moje, i kao da mu je lakše, kao da odjednom prodiše.

Pročisti grlo.

"Pa, dobro veče.", slijede zvidžduci. Očigledno ga većina poznaje.

"Izgleda da je na mene pala čast da počnem tradiciju. Dugo nisam ovo radio, tako da, budite dobri prema meni."

Nasmije se, a publika mu odgovori aplauzom.

"Ova pjesma je za tvrdoglavu djevojku burne kose, koja mi ne izlazi iz glave...", kaže, zatim me pogleda, samo na sekundu. Da se uvjeri da znam. Ali i bez toga sam znala, da je sledeća pjesma posvećena meni...

Zasto pitaš kako si,
znaš da ću ti lagati,
čovjek teško priznaje svoje poraze..

Ne, nisi dobro vidjela,
to nisu suze u očima,
samo vjetar, samo vjetar

Malena, znam
da nisi tako naivna,
malena, znam da pamtiš
što si mi učinila,
valjda ne očekuješ
da ti priznam sve,
koliko boli kad te vidim
koliko mi nedostajš
idi s mirom, svojim putem
pusti me,

Nije da mi cvatu ruže,
ne mogu reć' da uživam,
ipak trajem, guram sam...

Svira zadnje akorde, a zatim slijede uzvici oduševljenja, zvidždanje, aplauz. A ja stojim sva ukipljena na mjestu. Ne znam kako da reagujem, kako se ponijeti, šta uraditi...? Osjećam da ću eksplodirati od svih emocija koje se svake sekunde sve više mute u meni.

Prvo, njegov glas..Bože, njegov glas je bio savršen. Njegovi pokreti..Sam on je bio prezgodan, ali Mahir sa gitarom je bio nešto posebno. Njegovi prsti su bili kao oblikovani za gitaru, svaki njegov pokret je bio na mjestu.

Ovo je prvi put u mom životu, da je neko pjevao za mene. Neko mi je posvetio pjesmu. I to savršenu pjesmu Parnog Valjka. Malena. Tačno sam znala da će mu to biti novi nadimak, samo mene da iznervira. Ali kako sam se mogla protiviti ovom čudaku?

Nije mi dobro. Osjećam kako mi krv pronalazi put tačno do mozga. Na sekundu mi se čak i zamanta. Od šoka, od radosti, od zbunjenosti, od činjenice da Mahir ostavlja gitari i kreće ka meni.

Smognem snage, te se kroz masu izguram napolje. Treba mi čist vazduh.

Mahir me slijedi.

Na sekundu, sve je tiho. Mirno. Onda on to napokon odluči promijeniti, te progovori.

"I..?", upita.

Dignem pogled.

"Je li ti se svidjelo?", ruke premjesti u džepove farmerki. Ulična koja je bila tu pored, bi se na sekundu upalila, zatim ugasila. U sve sam gledala, samo ne u njega.

"Da..", nasmijem se. "Bilo je posebno.", priznam.

"Ko bi rekao da ti takav imaš lijep glas.", odlučim prebaciti sve ovo malo na šalu, kako bih se opustila. Bože, bilo je lakše kada smo nervirali jedno drugo, mogla sam reći sve što mi je bilo na pameti. Ovako moram pet minuta birati riječi.

"Ahh, ne znaš ti još ništa..", i on meni odgovori osmijehom.

Ne znajući šta da uradim, pogledam u nebo, te ne znam zašto, moj mozak pomisli da bih trebala prokomentarisati večerašnje nebo. Ovo je razlog zašto nikada nisam imala pravog momka.

"Gledaj, kako je nebo večeras lijepo."

"Aha...", i on pogleda u visinu. "Ali ti si meni opet ljepša."

Čujem korake. Približaje mi se, zatim hvata moje ruke.

"Ono što si ranije rekla, o igranju..", podsjeća me. "Ne igram se. Sviđaš mi se. Stvarno mi se sviđaš.", bez pitanja, osmijeh mi pobjegne sa usana. I nije to bio običan osmijeh. Bio je nekako čist, od srca.

Pusti mi ruke, zatim mi rukama obuhvati obraze, koji se više ne crvene zbog zime, nego zbog ovog ludog momka ispred mene.

"Pa ja djevojko ludim zbog tebe..", prizna, dok nam je oboma, osmijeh od uha do uha.

Zatim me poljubi. Moje lice je u njegovim rukama, dok me ljubi tako strasno, a opet nježno, ne znajući ko diše za koga.

Zbog svih događaja iz prošlosti, nisam voljela August. Mrzila sam ga. A onda sam ga upoznala u Augustu. U Augustu me poljubio. U Augustu mi je posvetio pjesmu. U Augustu mi je rekao da mu se sviđam. Na zadnji dan Augusta, postala sam Mahirova djevojka.

***
Laku noć želi vam Mina! I volite se 😊
Danas sam nešto posebno emotivna 😂