Čekajući njega (završena)

Sve

Septembar, 2017

Septembar je bio mjesec istražvanja. Znate kako kažu da ako želite okusiti nešto novo, proživiti nove stvari, morate izaći iz vaše takozvane sigurne zone. Ja sam se cijeli svoj život držala na kopnu, na sigurnom, odbijajući iskusiti nove čari života. Sve dok nisam postala djevojka jednog čudaka. Sa njim sam plesala, pjevala, vrištala, skakala, letila, plivala. Jednostavno; živjela.

Za Mahirovu i moju vezu, osim par ljudi u baru i Dine, nije puno njih znalo. O, trebali ste vidjeti Dininu rekaciju. Ako je iko bio naš fan od početka, to je bila ona.

Dva dana nakon što smo se Mahir i ja upustili u nepoznate plime, šetala sam gradom sa Dinom, grickajući sjeme putem. Bilo je pohladno, ali za čudo ne toliko. Taman.

"Ovaj, moram ti nešto reći..", kažem joj. Oči joj iste sekunde zasjaje. Ta cura je htjela znati sve; s v e!

"Pucaj."

"Ali nemoj da počneš luditi.", upozoravam.

"Joj, k'o da me ne znaš...Neću bona, pričaj.", kaže a znam da će napraviti scenu, pa se sama u sebi nasmijem na samu pomisao na njenu reakciju.

"Znaš onog Mahira...?"

"Onog Mahira? Zgodnog?", upita dižući obrve i time tražeći moju potvrdu. Klimnem glavom. Za nju je čudak Mahir od početka bio zgodni Mahir, i tvrdila je da ju podsjeća na jednog glumca sa Balkana.

"Šta s njim?"

"Pa...", odugovlačim. "Mi smo ti sad nekako momak i cura..", prevalim jedva preko usana. Ali sve to smrmljam nekako nerado, jer mi je idalje sve svježe i sama ne mogu vjerovati, ali nisam mogla više držati tajnu sama za sebe. Ako bi ikome morala reći, to bi bila Dina. Znala sam, da koliko god da je luda, nikome nikad ne bi rekla moje tajne, a ni ja njene. I možda smo imale svakakvih mana, bile smo lude, nepredvidive, ali jedno je bilo sigurno; na nas su mogli računati i naši najgori neprijatelji.

Tek poslije par koraka, primjetim kako se ona ukipila na mjestu, i ne miče se. Rekla sam vam da će ona ovo preuveličati, ludača...

"Vas dvoje? Ti? I on?"

"Da..."

"Mahir kojem si psovala sve redom, Mahir čije ime si zabranila da se spominje u blizini tebe?"

"Daaa Dino, taj Mahir.", potvrđujem sa smijehom. Tolilko toga se promijenilo...

"Ne vjerujem...Ne, zajebavaš me.", vratim se po nju te je povučem za ruku, uzimajući par sjemenki iz njene vrećice.

"Hajde, sad ću ti sve ispričati..."

I tako je Dina saznala sa nas dvoje.

A Mahir i ja? Mahir i ja smo uživali jedno u drugome. Večeri su mi postale omiljeni dio dana zbog njega, jer smo mogli šetati gradom. Činilo se da osim nas, u gradu nema ni jedne žive duše. Voljela sam i petak. Petkom smo imali najviše vremena. Viđali smo se u kafiću, ali nije to bilo to. Tamo sam imala jedva vremena i pogledati ga. Dok bi čekala veče, svaka minuta mi se činila kao godina, vrijeme je previše sporo prelazilo, a o čekanju petka da i ne pričam. I onda napokon dočekam, a već za sekundu moram kući. I ljutim se, nije fer.

Ali petkom je bilo drugačije.

Petkom smo radili krugove gradom, te onda sjedili na klupi u parku koji se nalazio pored kafića. Razgovarali bismo satima, zezali bismo se, i ono meni najdraže, on bi nekad i zapjevao.

***

Sjedimo na klupi koja se nalazila u parku, pored borova i bukvalno se smrzajemo u ovoj prokletoj hladnoj septembarskoj noći, ali odbijamo otići u neki od hrpa kafića koji su nam bili ispred nosa.

On najednom nasloni glavu na moje rame i krene tiho pjevati jednu od pjesmi Parnog Valjka. To je možda i prvi put da mi neko ovako lijepo pjevuši na uho. I po prvi poželim da pjesma nema kraja.

"moje ceste ne vode nikuda bez tebe...", završi.

"Uh, Boga mi ne mogu više, zima mi.", kaže, pušući u ruke kako bi ih barem malo ugrijao, potom tijelo još više približi mom.

"Nećeš me ugrijati?", digne malo glavu, te ne pogleda kao neko malo dijete.

"Nisam ti ja radijator dragi moj, vidiš da se i ja tresem.", odvratim.

"Uf kakva si ti to cura..ni malo romantična..", žali se.

Sažalim se pa izvadim ruke iz džepova, te ih spojim sa njegovim. Stvarno se ledio.

"Nisam ja to imao na umu, al hajd' dobro..", odvrati a ja se nasmijem, znajući tačno šta je htio.

Svakim novim danom, sve više sam ga upoznavala. Primjetila sam kako ujutro mora popiti kafu da bi funkcionisao. Kako kada je nervozan, vrti par narukvica koje su mu uvijek smještene na desnoj ruci. Volim ga neprimjetno posmatrati, evo kao što sad radim dok on sa rukama u mojim i glavom na mom ramenu brblja nešto. Gledam te crne, guste dlake, koje prekrivaju njegovu glavu. Dobijem nagon da ju dodirnem i činim to. Moji mali prsti prođu kroz njegovu kosu, a ona iste sekunde zaigra pod mojim dodirom. Moji prsti i njegova kosa iznenada zaigraju prljavi ples. Znam da uživa dok mu diram kosu, tako da nastavim.

Poslije nekog vremena, napokon se nakanimo krenuti kući, a on insistira na tome da me odprati do zgrade.

Tako stignemo i do zgrade. Vrijeme za oproštaj. On me počasti kratkim poljubcem, te me još jednom uvuče u svoj zagrljaj.

"Ti si do sad najbolja drugarica koju sam imao.." odjednom ispali dok me drži zarobljenom u svom zagrljaju. A ja naravno luda, uvijek spremna na borbu, brže-bolje se izvučem iz zagrljaja.

"Zar se ti ovako grliš sa svakom drugaricom?" , mrtva ozbiljna govorim, a on se krene smijati. Ja, na drugu stranu, pokušajem ostati ozbiljna, iako znam da me zeza.

"Ti si meni i drugarica, i jaran, i brat i cura...", govori, zatim me opet privlači u medvjeđi zagrljaj.

"Ti si meni bona sve, sve...", kaže, zatim mi pokloni poljubac u kosu.

**
Od sledećeg nastavka neće sve biti tako lijepo, tako da se pripremite 😂