Čekajući njega (završena)

Novi početak

Kunem se da sam pokušala. Pokušala sam zustaviti suze. Pokušala sam se smiriti i zaustaviti suze koju su lile bez moje dozvole i kvasile ispisane stranice.

Pokušala sam misliti pozitivno. Pokušala sam pisati sretne priče, citate, tekstove. Ali uvijek bi završila noć u suzama. Pisala sam neke prilično tužne priče, ali nijedna se nije mogla porediti sa stvarnim bolom koja mi je kidala srce.

Htjela sam i prepraviti priču, ali suze su već umrljale napisane riječi, a kasnije sam se i predomislila. Jer, da smo zaslužili i dobili bismo naš takozvani hepi end, ali izgleda da nismo..

Udahnem duboko dok okrećem zadnju stranicu moje knjige.

Da.
Moje.

Htjela sam da ljudi osjete našu ljubav. Našu bol. Iako naša priča nije imala dostojan kraj, nadala sam se da će osvojiti mnoga srca. Da to bude ona knjiga koja se čita uz kamin i vino. Htjela sam da to bude knjiga nakon koje se ljudi pitaju "a kraj?"

Kakav je zapravo kraj? Šta im se desilo?

Kraj nije ispričan, jer ga nije ni bilo. To je bila priča o dvoje mladih, koji su znali za svaku misao, svaki osmijeh, svaki uzdah i svaki pogled. Razumjeli su tišinu. Pričali su tišinom. 

To je bilo to.

A možda nisam napisala kraj, nadajući se da će je on pročitati i možda znati...? Jer zna se da, priča koja nema kraja, zapravo samo čeka da bude ispričan.

Izgovaram zadnje riječi moje knjige, te zatvaram korice. Slijedi aplauz, popraćen zvidždanjen i ustjanjem publike, dok ja idalje gledam u korice knjige. Na samom vrhu, zlatnim slovima je ispisano „naše zauvijek", ime knjige. Moje knjige. Mislim da koliko god puta izgovorila te dvije riječi, nikada se neću naviknuti na njih.

Uspjela sam.
Nisam pustila suzu.
Hvala ti Bože.

Ali valjda se to i desi kada po sto puta pročitaš jedno poglavlje, postaneš ravnodušan.

Podignem glavu u vis, zahvaljujući se onom svemoćnom, dok se sva tresem. Sledeće sekunde osjetim ruku na svojoj. Dina. Vjerovatno zna koliko mi je teško sada, te da suze samo čekaju da pronađu put do mojih očiju.

"Mislim da je ovo itekako zaslužilo aplauz.", Dina se obraća publici, na šta začujem još veći aplauz.
Ahh Dina. Ona je posebna. Ona je jedna. Od svih ljudi, samo je ona ostala. Samo ona.

Dignem glavu i sa jednim toplim osmijehom se zahvalim publici, nadajući da stvarno klepću jer im se svidjelo, a ne tek onako. Ja izlazim iza zavjesa, ali čujem Dinin glas u pozadini kako govori da večeras opet imamo čitanje gdje čitaoci mogu postavljati pitanje autorici.

Meni.
Ja sam autorica.

Poslije sat vremena sam u autu, te sa Dinom za volanom, vozimo ko stanu.

„Zar stvarno moramo raditi ovo veče pitanja. To je tako dosadno, ne tjeraj me."

Dina mi uputi onaj njen pogled.

„Pa gledaj, ako želiš ostati samo neka obična autorica koja ne želi komunicirati sa njenim čitateljima, okej. Neću te tjerati."

Pa sada kada to ona tako kaže, želim ići, nije da ne želim. Poželim joj reći kako sam umorna. Umorna sam od svih tih pitanja o muškom liku, o komentarima koji pravdaju njega i njegov odlazak, diskusije sa vatrenim ženama koje ne daju čak ni meni, autorici, reći lošu stvar o njemu. Razumijem, i ja sam takva kada se radi o mom omiljnom liku. Ali ovaj lik...Ovaj lik je seronja. Izdajica. Kukavica. I umorna sam o razmišljanju o njemu, čak se i mrzim što trošim vrijeme na njega, što svoju karijeru zasnivam na njemu, dok je on tamo negdje. Negdje gdje sigurno nema vremena za razmišljati o meni.