Današnji dan je trebao biti sasvim običan. Započeo je obično, tako je trebao i završiti. Seattle kao i uvijek obavijen maglom, a moja duša njegovim imenom. Iz tog razloga što sam idalje bila ispunjena njime, on je uvijek bio i ostao prva misao ujutro, koliko god da sam ga mrzila, bio je prvi na listi. Kiša me podsjećala na njega, njegovu kosu i njegovu smrknutu facu. A on je bio sve, samo ne smrknut iznutra. Smijao se samo za mene.
Za večeras sam odabrala neku opuštaniju kombinaciju. Na sebi sam imala bijelu košuljicu sa v izrezom i farmerke koje su na oba koljena imala par izreza i time blago otkrivale moju kožu. Šunjam se nervozno iza zastora, svako malo provirujući. Inače nisam bila nervozna, jer sam voljela ovo raditi. Ovo je bio moj san, ali večeras mi đavo nije dao mira. Oči mi lutaju salom, kao da traže nešto, ali bezuspiješno. Sve što vide su nepoznata lica, i svake sekunde, sve ih je više. Svake sekunde, stolica je sve manje, a ljudi sve više. Kako odavdje vidim, većina mjesta su popunjena od strane žena, što me malo i nerviralo. Dobro, opazila sam i par muškaraca, ali željela sam više. Zar je moj roman napisan samo za žene?
******
Šetam ulicama hladnog Seattlea, kada mi na glavu padne prva kapljica vode. Zatim druga, treća, četvrta, peta. Za par minuta sam mokar i grdim sam sebe jer sam izašao bez kišobrana. Dobro, ne izašao, više pobjegao, ali dobro. Trebao sam zrak. U hotelskoj sobi, okružen zidovima, nisam više mogao provesti ni sekundu. Hotel je bio opkoljen fanovima koji su vrištali moje ime, nisam mogao ni spavati, tako da sam se izšunjao.
Nisam poznavao Seattle, nikada nisam bio ovdje, tako da je svaki moj korak bio urađen takoreći na slijepo. Jednostavno sam koračao, sada već trčao jer me kiša natjerala na to, dok nisam ugledao dugi red ljudi, bili su na samom ulazu u neku zgradu, ali im kiša nije smetala jer su bili natkriveni. Sakrijem se ispod neke stanice za autobus, dok pokušajem otkriti na šta svi ti ljudi čekaju. Skakćem u mjestu, jer je bilo poprilično hladno, sve dok mi pogled ne padne na plakat koji je bio tačno pored mene. Natjera me da se zaledim.
Na plakatu je bila slika djevojke. Djevojke smeđe kose, prekrasnih očiju i sa knjigom u ruci. Bio bih lud kada ne bih znao ko je to. Lejla. Bilo je to neko okupljanje na kojem je ona bila glavna tema. Pročitam ulicu i vrijeme kada se to održavalo i tada povežem sve informacije. Ljudi. Ulica. Vrijeme. Mjesto.
Bila mi je ispred očiju. Tako blizu, a tako daleko. Naravno da sam znao ko je ona sada. Bila je autorica sa jednom objavljenom knjigom. Mislim da sam čak bio i prvi koji sam je pročitao. Znao sam o kome piše, za koga piše. Znao sam i za koga je poruka bila.
"21 više nije moj omiljeni broj, zato jer mi je mama jednom rekla da čovjeku treba 21 dan da prekine neku naviku. Prokletstvo, reći ću vam da je prošlo mnogo više dana od tih rečenih 21 a ja ga idalje nisam zaboravila, opet grizem nokte jer je uništavanje sebe same jedini mehanizam koji poznajem. Otišao si, da ti. A ja imam 21 napisanih tekstova o tebi. 21 više nije moj omiljeni broj i želim da te mrzim. Želim."
Prisjećam se scene kada sam čitao njenu knjigu i kako me svaka njena riječ pogađala tačno u srce. Kao da je znala da ću doći do njene knjige i pročitati ju. Željela je da znam. I željela je da me boli.
I bolilo me. Toliko da sam zaplakao. Da, dobro ste pročitali, i mi muškarci znamo zaplakati s vremena na vrijeme. Onu večer kada sam je kao zadnje đubre ostavio, nešto se prelomilo u meni. Ne znam šta mi se desilo, ali nisam isti. Tu večer, moj život je stao u njenom sokaku. Stao i ostao. Rekao bih da je ljubav, ali znam da ljubav ima drugačiji okus. Ovo što sada osjećam je gorčina. Možda kažnjavam sam sebe.
Sada posmatram ovu djevojku sa slike. Stvarno se isključim i sav se posvetim njoj. Ista je. A opet nije. Odrasla je, nije ona klinka iz bara. Sada je poznata autorica, koja je preboljela običnog muškarca iz bara.
****
"Očito je koliko je djevojka iz knjige zaljubljena, i mislim da svi znamo da djevojka koja nam priča priču, ste zapravo vi. Pa sada, moje pitanje za vas je; u šta ste se vi zaljubili? Na početku, prvo što je djevojka primjetila na muškarcu je bio njegov izgled, to je presudilo..", nakon hrpe kratkih, pomalo i dosadnih pitanja, pri kraju dobijem i neka pitanja koja zahtijevaju i malo razmišljanja, prije davanja konačnog odgovora. Voljela sam takva pitanja.
„Pa kao prvo, hvala vam na čitanju i što ste obratili pažnju na te sitnice. Reći ću vam to ovako; kada krenete nekoga upoznavati, sve njegove fizičke osobnosti postanu manje važne. Krenete se zaljubljivati u njegovu energiju, prepoznajete ga po mirisu. Bar je za mene tako bilo.", ovu zadnju rečenicu kažem nekako za sebe.
" Zato je istina kada kažu da se ne zaljubljujete očima, nego srcem. Možete svakoga voljeti tijelom i očima, ali srcem...S tim budite oprezni."
Već sledeća osoba diže ruku, a ja klimam glavom, davajući joj odobrenje.
"Umm, na kraju, vaš lik, tj vi, poželite da nikada niste ni voljeli. Zašto? Ja smatram da je uvijek bolje preživjeti, nego se pitati, kako bi bilo da se to desilo..?"
"Dobro pitanje. Ja mislim da je teško voljeti nekoga, a još teže željeti da ga nisi voljeo. Ja nisam ispričala samo priču mog lika, ispričala sam svoju priču i priču još drugih milion djevojaka koje su svakodnevno ostavljene bez nekog razloga. I to boli. Ne možeš opisati, ali ne slomije vam se samo srce. Slomi vam se duša, tijelo, mozak. Jer se konstanto pitate gdje je greška, gdje ste pogriješili, kada je na kraju najvjerovatnije da vi ni niste krivi.", sada se već više ni ne osjećam kao autorica, nego neka psihijatrica, a svi vi ovi ljudi pate od slomljenog srca.
"Kada biste vidjeli tog neodoljivog muškarca iz vaše knjige, koji vam je slomio srce, da li biste mu oprostili?", javi se muški, duboki glas, po prvi put večeras. Ne znam odakle dolazi, lutam pogledom po sali, ali ne mogu provaliti odakle mi se taj neko obraća. Odustanem, te zapravo pomislim na pitanje.
"Ne znam.", kažem kratko i jasno. Jer stvarno ne znam. Ne bih. Valjda. Možda.
"To nije odgovor na moje pitanje.", muški glas se opet javi. Ali ovaj put ugledam mušku figuru koja mi se obraćala.
Vrlo poznatu mušku figuru.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
