Čekajući njega (završena)

Susret i istina

Vidim ga. Stoji tačno pored izlaza. Prvo što mi padne na pamet je, da samo čeka tren kada će pobjeći, kao i onog dana. Zato se smjestio tamo. Brže će se izbubiti. Polako, svakom sekundom, ostatak prostorije sve više blijedi za mene, sve dok na kraju ne ostane samo on u fokusu. Oči mi pronađu put do njegovih, zatim polako lutaju od tamo do njegovih nogu pa nazad. Mljac, javlja mi se onaj unutrašnji glas.

"Ušuti. Sada nije ni vrijeme ni mjesto. A i da jeste, nije zaslužio. On je seronja, zapamti to. Kukavica.", uvjerajem sama sebe.
Oči mi zastanu sekundu više na njegovim, te mi srce, prije nego što sam i dobila priliku zabraniti mu, krene jače kucati. Kao da ga vidim prvi put. Kao da smo u onom baru, on na jednoj strani, ja na drugoj. I gledamo se. Samo što ovaj put znam kako se priča završaje. I srce mi se odjednom, od preubrzanog kucanja, na pomisao koliko sam onog dana pakala, opet pretvara u slomljeno srce, puno boli.
Okrenem se.
Hodam.
Ne okrećem se.
Ne želim ga vidjeti.
Ne mogu.

Napustim scenu, ni ne razmišljajući o tome kako svi oni ljudi koje sam upravo ostavila sigurno misle da sam neka ludača. Jedva pronađem put do wc-a. Otvaram vrata.
Zatvaram ih.
Okrećem ključ i naslanjam se leđima o drvena vrata. Uzimam si sekundu predaha. Puštam izdah, kojeg sam držala od trenutka kada su moje oči ugledale njegove. Mislim da se tresem, čak mislim da mi se i jedna suza spušta niz obraz. Dopustim si da se slomijem na minutu.
Udah.
Izdah.
Uvuci sve u sebe, izbaci sve iz sebe.
Ispravim se, zategnem leđa.

"Dobro si.", šapućem.
"Dobro si.", šapnem si i prste omotam oko ključa.

"Dobro si.", ohrabrim se još jednom, nabacim ozbiljnu facu, te iskoračim. Lutam zgradom, neznajući ni gdje da idem. Vjerovatno mi mozak traži Dinu, a srce njega.

Naposlijetku, u sobi koja je zapravo pripadala meni, začujem dva glasa.

"Plakala je danima. Ma šta danima, mjesecima.", prepoznajem Dinin ljutiti glas. Znam ovaj glas, ne možeš ga baš tako često čuti, ovo je onaj rijetki koji koristi za baš ozbiljne situacije.

"Znam.", zatim on odgovara. Koljena mi klecnu bez moje dozvole. Izgleda da ga je samo moj mozak vidjeo kao neprijatelja, ostatak mog tijela je vrilo. Ne od ljutnje. Glas mu nije kao na radiju, ovdje je nježniji. Ne znam je li uvijek takav ili samo sada kada razgovara sa Dinom, svjestan greške koju je napravio.

"Pa zašto se nisi vratio, pronašao je? Zašto nisi raskinuo sa njom onako kako treba? Nisi joj dao ništa osim usranog pisma.", Dina se sad već dere.

"Zato jer i mene jebeno boli.", sada je Mahir taj koji se dere. Više ne koristi onaj glas od prije par sekundi.
"Zato što se bojim ako je vidim uplakanu ispred sebe,  izvinut ću se i molit ću da mi se vrati. A to ne smije uraditi. Shvati, nije da ne želim, ne smijem. Ne mogu je povrijediti više nego što već jesam.", stane na sekundu, i nastupi tišina. I ja se pokušajem stopiti sa tišinom i ne zajecati. Onda Mahir nastavlja pričati sledećih par minuta i u tih nekoliko minuta, dobijem svu istinu na koju sam čekala.

Zašto sam ostavljena, zašto sam završila sa slomljenim srcem, zašto sam plakala, zašto je otišao. Istinu, koju sam toliko vremena čekala, tolike godine je željela čuti, mi je upravo, kao kanta hladne vode, bačena u lice.

I nemam više snage slušati. Glava mi puca, pluća traže čist zrak. Ne znam kako nađem izlaz, ali već sledeće sekunde se nađem na mostu koji se nalazio u blizini. Nikada mi bolje nije došao čist zrak.

Pokušajem primiti sve informacije koje sam upravo dobila, te čekam da se slegnu dok mi lagana kišica kvasi kosu. Brišem suze sa lica, ali bezuspiješno, jer nakon svake obrisane, pristigne sledeća.