Čekajući njega (završena)

Bebo

„Ko je to?", mamin čudan ton u glasu me natjera da se okrenem i s time sklonim pogled sa Mahira, koji me pratio svojim pogledom.

„Ko?", pravim se glupa. Vidjela ga je.

„Eno onaj tamo iza vrata, ne pravi se mutava."

„Ahh to, de šta se ljutiš odmah...", otpuhnem. „To je ovaj..ma novi kolega. Pusti njega, nevažan je, idemo kući, hladno je..", svoju ruku proturim ispod njene i lagano je povučem, iako njen pogled ostane kratko na kafiću.

A nije bilo nevažno. Bilo je jako važno. Jer čudak Mahir..Mahir od tog dana nije bio samo čudak. Bio je moj čudak. Stvari su se tako brzo odvijale, da nisam imala vremena ni reći "stop", jer je bilo prekasno. Prekasno da se zaustavim, jer bi moje srce zaigralo na svaki njegov pogled, slučajan dodir. Došao je bez najave, i prije nego što sam uspjela reći ne; imao je moje srce.

Znate, puno ljudi kaže da su se zaljubili na prvi pogled. Ja nisam. Nasuprot, nisam Mahira mogla ni pogledati kada bi me nervirao, nekada bi znao otići sa pola posla te bi svi preostali poslovi ostali na meni. Nisam ga poznavala, i ne vjerujem baš da se tako lako možeš zaljubiti u nekoga koga ne znaš.

On je bio samo momak, a ja samo djevojka.

Ne znam kada tačno, ali sam kasnije znala da želim biti s njim. Nije to bio trenutak kao u filmovima, jer takva ljubav ne postoji. Bilo je to u kafiću dok je on sa običnom izlizanom krpom prebačenom preko ramena, spremao moju narudžbu, a ja ga posmatrala. Mislim da ne mogu opisati koliko je bio dobar osjećaj podignuti glavu, te vidjeti njega na kraju lokala.

Ovo je bilo čudno za mene. Činjenica da su se moje i njegove usne dotakle. Prvi dan kada sam ga vidjela nakon tog događaja, nisam znala kako se ponašati, ali je on na drugu stranu bio potpuno normalan.

Ušla sam u kafić, sva nervozna. Par stolova su već bila zauzeta redovnim studentima koji su tu svako jutro svraćali na kafu.

"Hej, zdravo..", promrmljam tiho, te se provučem kraj njega kako bih uzela svoju kecelju. Iako sam mu okrenuta leđima, na metar bih mogla osjetiti taj miris. Bože, taj miris. Trebalo mu je samo par minuta, da zamijeni miris kafe koji se svakodvneno mogao osjetiti ovdje. Udahnem duboko, upijajući ga u sebe.

"Hej i tebi.", kaže, te taman kad se krenem udaljiti, on me uhvati za lakat te me privuče sebi.

"Nema pozdrava?", upita, a ja sva pogubljena, nemam pojma šta da uradim. Gleda u mene, a ja tvrdoglavo držim pogled ka podu.

"Pa pozdravila sam te.", odgovorim, a on svoje ruke premjesti na moja leđa, te me obgrli.

"Nisam mislio na taj pozdrav.", nasmije se, slatko, onako kako samo on zna. "Meni se onaj od prije neki dan više svidjeo." , dignem glavu i na licu mu iste sekunde zapazim vragolasti pogled. Okrenem se oko sebe, da bih se uvjerila da nas niko ne posmatra.

"Ne navikavaj se ti na to.", pristajem na igru.

"Prekasno, već jesam." Glavu krene lagano primicati ka meni, sa očitom namjerom.

"Ne i ne.", promrmljam i umjesto mojih usana dobije moju ruku na svojim ustima. Udaljim mu glavu, te se brzo priberem, jer ne vjerujem šta sam upravo uradila.

"Nisam ti ja jedna od onih tvojih koja će ti služiti samo za poljubce i više, tako da, možeš odmah odustati.", pogledam ga u oči, u poptunosti sigurna u riječi koje su mi upravo izašle iz usta. Nisam htjela biti neka cura za zabavu, jednu noć. Poštovala sam sebe više od toga.

"Od kud ti ta ideja?", prekriži ruke, pitajući me. Očito ga ovo moje ponašanje zabavlja.

"Jer znam momke kao što si ti..Prvo oblivate curama komplimentima, zatim..", krenem nabrajati, a on me u sekundi ušutka kada me iznenada uhvati oko struka, te se naša tijela sudare. Bože, otežaje mi ovo.

"Ne, ne znaš momke kao što sam ja, bebo. Ovakvi kao ja, se samo jednom rađaju..", govori, sa osmijehom, otkrivajući svoje bijele zube. Bebo? O Bože, prije mi se povraćalo na ovakve riječi, ali kunem vam se, kada se nađete u zagrljaju zgodnog muškarca koji vam se obraća sa bebo, sledećih sat vremena, ta riječ i njegov glas će biti sve što želite čuti.

"Śta sam ja tebi rekla?", opet se odmaknem. Odbijam popustiti. Znaš, sa muškarcima treba ponekad kao i sa psima, na primjer. Ne mislim to sa namjerom uvrijediti ih, ali treba im dresura. Ako im jednom popustiš, gotovo je. Naučeni su.

"Nemam vremena za ovo stvarno.", uzimam tacnu te se okrećem. Sviđa mi se ova vatrena Lejla.

"Nismo završili.", Mahir mi dobaci, a ja se okrenem i ispružim jezik.

Znate kako sam vam rekla da sam voljela onaj osjećaj koji dobijem kada ga vidim na kraju lokala? Bio je to osjećaj ispunjenosti. Sigurnosti. Ne znam kako ga više opisati, ali mogu vam reći da se za taj osjećaj živi.

Ali kasnije..kasnije sam shvatila da je on zapravo bio suprotno od sigurnosti.

****
U sledećem nastavku vam poklanjam malo Mahira i njegove, ne tako lijepe, prošlosti... ❤️