Can I handle myself? | Min Yoongi✔

"Kako je sve počelo"

Sve je počelo na ljeto. Ljetovali smo u maloj općinici na Jadranu - Tučepima, kao i svake godine. Sve je bilo lijepo do tada. Nisam htjela da se desi išta loše, ali desilo se. Desilo se neočekivano.

Pozdravila sam se sa prijateljicom, koja je kući išla dan prije mene. Bilo mi je žao što se rastajemo do sljedeće godine, ali šta je tu je.

Bila nam je zadnja noć u Tučepima i tata je odlučio da odvede mene i mamu na večeru u našem najdražem restoranu - "Gajeti". Morali smo malko duže pješačiti do tamo, ali smo svejedno uživali prolazeći kroz mnoštvo radnjica i udišući miris mora, koje je najintenzivniji tu u Tučepima.

Večerali smo, pojeli sladoled... Sve kao i obično... Sve do onog momenta kada sam se osjećala užasno.

Vraćali smo se u apartman, kada mi je pozlilo na nekoliko metara pred njim. Osjetila sam mučninu, dobila drhtavicu, imala osjećaj da ću se onesvijestiti... Tlo mi se polako gubilo pod nogama.

,,Mama!", stegnula sam maminu ruku, dajući joj na znanje da nešto nije uredu.

,,Dušo, jesi dobro?", pitala me.

,,Mama, ne mogu... Pasti ću..."

Tata me podignuo na zidić i uključio lampu na mobitelu. Prislonio je blizu moga oka, da vidi da li zjenice reaguju.

,,Sve je uredu", rekao je i spremio telefon u džep.

Nekako sam se dovukla do apartmana i, nakon što sam ušla, mama mi je rekla da se raspremim, kako bi mi pregledala srce i pluća. Imala sam sreće što su oboje doktori.

Nakon što me pregledala, tata je donio tlakomijer i izmjerio pritisak.

,,Zbunjen sam", rekao je, što me još više uplašilo, ,,Da li se još uvijek osjećaš isto?"

,,Da."

,,Nemam objašnjenje na ovo...", puhnuo je, ,,Sa tobom je sve u savršenom redu. Da ti nije možda pozlilo od večere?"

,,Ne vjerujem. Jela sam tamo milion puta i nikada mi nije pozlilo."

,,Ma to je sigurno od večere. Popij tabletu za želudac i sačekaj do sutra", mama mi je pružila malenu tableticu i čašu vode. Nisam imala ništa izgubiti... Popila sam je i legla spavati.

Ujutro je sve bilo normalno. Probudila sam se, spakovala kofer, pomogla mami oko čišćenja frižidera... Bila sam u potpuno normalnom stanju.

Da ponovim, bila sam... Bila sam dobro, sve dok me opet isti osjećaj nije uhvatio pred odlazak. Samo, ovaj put sam, umjesto mučnine, imala hiperventilaciju. Roditelji su bili jako zabrinuti, ali sam se opustila nakon nekoliko minuta.

Moji panični napadi su se nastavljali i svaki dan bivali sve jači i jači. Bilo me strah ostati sama kod kuće, jer mi je svaki dan bivalo sve gore.

Tako je krenula i nova školska godina. U školu sam došla sva normalna, bilo mi je lijepo, smijala sam se sa prijateljima... Sve dok prvi profesor nije ušao u učionicu. Sjećam se da je bila matematika.

Nakon što su se vrata i prozori pozatvarali, a u učionicu nastao muk, mislila sam da ću ostati bez zraka. Tišina mi nije prijala. Jedino što sam čula jeste glas profesora koji objašnjava šta ćemo raditi ove godine.

,,Azra! Azra, da li me čuješ?", pitao me približavajući se stolu.

,,Ha?", trznula sam se, ,,Da! Da, naravno?!"

,,Onda ponovi ono što sam rekao!"

,,Ovaj... Ja...", pokušala sam se sjetiti. Njegove oči su zurile u moje, a srce mi je lupalo kao čekić. Od panike...

Već je postalo nepodnošljivo. Uhvatila sam se za prsa, ubrzano dišući.

,,Neka je neko izvede napolje! Onesvijestiti će se!", povikao je profesor gledajući kako ja sve više i više blijedim.

Prijateljica do mene me izvela iz učionice, na klupe ispred škole i kupila vodu na obližnjem štandu. Pijuckala sam vodu dok mi se drhtavica smirivala, a pluća ponovno bila ispunjena kisikom. Počela sam normalno disati.

,,Šta ti je odjednom?", pitala me.

,,Ne znam. Sve je počelo na ljeto. Svaki dan mi se ovo dešava."

,,Ne misliš li da bi trebala na pretrage? Zapustićeš u školi, a bila si najbolja u generaciji. Šta će profesori reći?"

,,Neka govore šta hoće! Ja samo znam da se osjećam užasno!"

Nakon škole sam otišla u očevu ordinaciju. Rekao je da idem vaditi krv. Vadila sam je stotinu puta do sada i nikada me nije bilo strah. Međutim, danas me bilo strah. Nije me bilo strah igle i krv, nego panike koja bi me uhvatila u vremenu dok ona vadi krv. Tada ne bih mogla izaći i možda bi moja drhtava ruka učinila da medicinska sestra promaši venu.

,,Zdravo, Azrić. Kako si?", moja najdraža medicinska sestra me pozdravila.

,,Za sad dobro."

,,Koja tebe nevolja navede da vadiš krv, dušo?", rekla je, stežući mi ruku trakom, da bi mi vene nabubrile.

,,Duga priča."

,,Evo brzo ću ja", napipala je venu i ubola iglu. Zgrozila sam se na ono što sam vidjela.

Ne samo da je zabola iglu u venu iz koje je vadila krv, nego je tako probušila i onu mnogo iznad nje. Krv je šiknula iz vene koja je nepotrebno probijena i ruka je počela da modri.

,,Pa jeste li Vi normalni!", tata je povikao, pritišćuć mjesto gdje je krv šiknula, dok je sestra izvadila krv i brzo stavila još kompresije.

,,T-tata... Šta je ovo!", zaplakala sam gledajući modru ruku.

,,Probila ti je venu!", promijenio je gazu koju je držao maločas i stavio kompresivni zavoj. Sestri je bilo neugodno, a ljudi koji su čekali red iza mene, htjeli su da pobjegnu nakon onoga što su vidjeli.

,,Svašta!", rekao je tata pregledajući ogromno modro mjesto na mjestu gdje sam vadila krv, ,,Pa bolje da sam ti ja izvadio krv, nego ona!"

,,Šta je pogriješila?"

,,Sve je ispravno uradila, ali ti se vena probila. Garant su igle loše. Ove godine je bila isporuka igala koje su previše jeftine da bi bilo istinito."

Tako ja zaradih još jednu traumu - traumu od igala.

Sljedeći dan, kada sam došla u školu, u razredu su mislili da me neko sjekao po ruci, jer sam imala debeli zavoj preko modrice. Eh, živote, šta mi činiš?