Can I handle myself? | Min Yoongi✔

"Chi è questa persona?"

,,Ćao! Kako ste?", obratio se mojoj mami i tati.

,,Hej!", dozvala sam ga pomalo uvrijeđeno što nije prvo mene pozdravio.

,,Izvini, ko si ti?", rečenica me ošinula kao bič.

,,Ne zafrkavaj me!"

,,Ne, stvarno, ko si ti? Nisam te do sada viđao."

Dakle o tome se radilo. Bruno je živ fizički, ali je isparilo svako sjećanje na mene. Dobio je amneziju...

Pognula sam glavu i zagrizla unutrašnjost usne da ne zasuzim ponovo. Lodovica je ošinula Brunu pogledom.

,,Aiiish! Bruno, cosa hai detto?", pričala je sa njim na italijanskom i čitala mu bukvicu, a da ih mi ne razumijemo. Zapravo sam ih malo razumjela, jer me Bruno naučio.

,,Mamma, chi è questa persona? Chi è questo ragazzo?", namrštio se.

,,Per favore?! Ragazzo? Bruno, non parlare stupidamente!"

,,Sì. Sono un ragazzo", rekla sam jednostavno i otišla. Tačno sam shvatila... Bruno misli da sam muško... Sada me nema više u njemu... Ako me nema u njegovoj glavi, neka ms ne bude. Neka ne postojim uopšte!

Utrčala sam u sobu i pogledala se u ogledalo. Izgledala sam strašno i užasno ružno.

,,Neo nugu ni!? Wer bist du!? Who are you!? Chi sei!?", zaderala sam se na svoj lik u ogledalu na koji god sam jezik znala, ,,KO SI TI!!!???"

Nisam niko... Eto ko sam... Ja sam parazit...

,,Opet plačeš prokletinjo? Jelde?", odraz mi je odgovorio. Nije to moj odraz - to je moja anksioznost...

,,Zaveži!"

,,Neću zavezati, jer ti to očigledno ne želiš! Potrebna sam ti! Sve uvijek krivo uradiš!"

,,Uništavaš me?"

,,Pa ako je to potrebno da olakšam svijetu, mogu i to. Pogledaj se na šta ličiš! Osobe se rađaju ili kao muško, ili kao žensko, a ti ni tamo ni vamo! Roditelji su ti lijepi, a ti skrnaviš njihovu krv svojom ružnoćom! Roditelji su ti sretni, a ti tu sreću proždireš svojom tugom! Nikada ti nije dosta! Nikada ti nije dosta toga da tugu kao kugu širiš oko sebe! Ti si parazit!"

,,REKLA SAM TI ZAVEŽI!!!", svom snagom sam udarila ogledalo po sredini. Ruka mi je prokrvarila, staklo se rasulo po podu - baš kao moje srce. Barem me to jadno staklo razumije.

Klonula sam na pod, zagnjurila glavu u koljena i ponovno krenula da plačem.

,,Sa tobom ništa nije uredu!"

,,Propalice!"

,,Parazitu!"

,,Da li ovo tvoji roditelji, koji su dali svoj život za tebe, zaslužuju?"

To je bilo sve što sam čula. To je bilo sve što je govorio neki zamišljeni glas, dok su ze zidovi polako stješnjavali i gušili me. Da... To sam panična ja... Međutim, pravo je pitanje mogu li se podijeti!?

Odgovor? Odgovora nemam... Ima momenata kada mogu, ima momenata kada stisnem zube, ali sada ne! Sada samo želim da nestanem, jer ako nestanem ja, nestaće i moja anksioznost. Roditelji više neće patiti.

Vrata su se naglo otvorila, otac i mama su ušli u sobu. Refleksno sam ustala, dok su mi koljena klecala od straha i plača.

,,Dokle više ovako!?", otac je podignuo ruku u vis, spreman da me udari.

Stisnula sam samu sebe u zagrljaj i zatvorila oči:,,Hajde, udari me. Slobodno. Ne zaslužujem bolje."

,,Aishhhh!", puhnuo je i stegnuo me u zagrljaj. Osjetila sam dvije vrele kapi na svojoj pidžami. Je li to tata plače?

,,HAJDE UDARI ME!", vrisnula sam.

,,Nikada! Žao mi je! Žao mi je, ljubavi!", jače me stegao, ,,Mi muškarci smo sebični! Kunem samog sebe što sam uopšte pomislio na to!"

,,Azra nemoj ovo da nam radiš. Nemoj da da rušiš roditeljsko srce... Ionako smo previše preživjeli...", mama me kao malo dijete pritisnula na svoja prsa.

Istina je... Jesu... Previše su preživjeli.

Prije Narodnooslobodilačkog rata u BiH, imali su saobraćajku. Skotrljali su se niz brdo. Mama je slomila kičmu, tata bio dobro natučen i ostao u autu, dok je ona ispala na vrijeme. Mislili su da su mrtvi.

Međutim, nedugo nakon oporavka je krenuo rat. Mama je studirala. Jedva... Jedva su imali novca za prehranu. Zato je prekinula studije i krenula raditi u ratnoj bolnici. Ljudi su im dolazili sakati, neki već mrtvi dok im porodice mole da ih spase, dolazile su žene koje trebaju da se porode... Sav taj zvuk vrištanja i plača je bio propraćen granatama i sirenama za uzbunu. Moji roditelji su bili čvrsti kao stijena i sa svojim timom uspjeli spasiti mnoge živote. Ponosim im se.

Mama me rodila na proljetno jutro 2001. godine. Bila je još student. Moj tata i njegovi roditelji, mamini roditelji, prijatelji i svi ostali su sakupljali ono malo novca kojeg su imali da joj plate studije. I evo je! Hirurg dovoljno dobar da radi u Koreji.

A šta sam ja? Ja ih samo uništavam! Uništavam tako savršene ljude...

Situacija se malo smirila, pokupila sam staklo sa poda, došla k sebi i otišla da stavim školsku uniformu na ormar. Osjetila sam da u džepovima nešto šuška...

That time I, that time I
I thought success will make everything fine
But you see, but you see
As time goes by, I feel like I'm turning into a monster

Bili su to stihovi. Nakon stihova je pisalo:

Upamti - ti si svoj strah. Možeš da ga natjeraš da igra po tvome, jer je on dio tebe. Želi da ti govori da si lijepa. Želi da ti govori da si dobra osoba. Želi da anksioznost postane tvoj saputnik, ne neprijatelj. Ona je tvoj zarobljenik, nalazi se u tvom tijelu, nemoj ti postati njen zarobljenik.

-Yoongi