Our Story

Poglavlje 4

Amilia (09. 09. 2015.)

Sydney se jučer nije pojavio na nastavi, a danas ga isto nisam vidjela. Možda me izbjegava? Neki dan sam mu prišla, ali me samo otkantao. Žuri mi se Kanada. Vidimo se kasnije. To kasnije evo traje već drugi dan. Tako smo se lijepo zabavili neki dan u kuglani.

I ti stvarno misliš da nije došao zbog tebe? Ne lupetaj Amy, govorila mi je podsvijest. Možda je samo bolestan ili nije imao volje ići na predavanja. Ali imao je volje doći na trening. Možda ga je bilo strah trenera? Koga ja zavaravam? Njega nije strah nikoga i ničega.

Sydney je izgledao tako umorno, kao da nije spavao tjedan dana. Lice su mu krasili podočnjaci i dvodnevna brada.

„Slušajte me svi"-najavio se trener.

„Sljedeći tjedan počinju kvalifikacije za Juniorsku ligu prvaka"-do prije tjedan dana sam sanjala o tome, a sada mogu ostvariti svoj dugogodišnji san.

„Sljedeći vikend ćemo igrati sa Nashvillom u Tennesiju. Igraju dobro, ali ne kao mi. Krenuti će na tebe Johanson jer će misliti da si najslabija karika"-ne očekujem ništa više niti manje od njih. Ugledali su curu u suparničkom timu i odmah pomislili ovo će nam biti najlakša utakmica našeg života. Možda trebaju dva puta razmisliti prije nego što donesu odluke. Samo ću ih osramotiti na dan utakmice.

Trening je prošao solidno, bio je mukotrpan, ali treninzi i trebaju biti takvi. Izašla sam iz svlačionice i ugledala Sydneya kako me čeka naslonjen na zid.

„Kanada, imam jedinstvenu ponudu za tebe"-prišao mi je kada sam izašla iz svlačionice.

„Slušam"-hajde da i čujem tu takozvanu ponudu.

„Večeras će se održati jedan tulum, tulum dobrodošlice brucošima. I ti si osvojila VIP kartu da budeš pratnja ovom komadu"-pokazao je na sebe i morala sam se nasmijati. Nisam nikada čula takvu glupost od nekog dečka.

„Pristajem"-kimnula sam glavom.

„Obećavam ti da nećeš požaliti. A sutra te vodim na kamping. Zato što sam se ponašao kao kreten prije par dana"-kamping, ha? Ne zvuči loše. Nisam nikada spavala u prirodi. Svježi zrak, hladno jutro i mogućnost da me pojede medvjed, nema ništa ljepše od toga.

„Odakle ti ta suluda ideja"-kada sam još živjela u Kanadi sa majkom i ocem, praktički smo živjeli na rubu šume. Bili smo okruženi zelenilom i imala sam mnoge prilike otići kampirati, ali mi nikada na pamet nije pala ta ideja. Nedostaje mi miris šume u jesen, snijeg kojeg sam gledala najmanje pet mjeseci i ona ljeta koja su zapravo bila proljeće. Ljeto nije ni postojalo zapravo.

„Ne želim se svađati s tobom. Želim ti biti prijatelj. Najbolji prijatelj kojega si ikada imala. Nitko nikada nije onako pričao sa mnom kao ti"-a kako sam to s njime pričala? Rekla sam mu ono što je bilo djelomično istina. Svi ostali njegovi 'prijatelji' druže se s njime jer mu je očuh rektor sveučilišta.

„To je zato jer ti nitko do sada nije rekao da živiš u oblacima"-nasmiješio se svojim osmijehom od milijun dolara i odmahnuo glavom. Kosa mu je danas bila neposlušna i padala mu je preko očiju.

„Pokupiti ću te oko devet, budi spremna jer te neću čekati"-rekao je i otišao svojim putem. Bila sam sretna i pitala sam se zašto. Nisam dugo vremena bila ovako sretna i pogotovo ne radi nekog dečka. Ušla sam u sobu i ugledala Emmu kako se već sprema. Tek je bilo pola šest, a tulum neće započeti prije devet sati.

„Jutros si izašla iz ove sobe namrgođena, a sada se vraćaš kao da si pronašla vilenjakovo zlato na kraju duge"

„Samo sam sretna"