Our Story

Poglavlje 14

10. 10.

„Rastresena si jutros nešto"-rekao mi je Aiden. Zagrlio me oko struka i privukao k sebi. Obavila sam ruke oko njegova vrata i pogled uputila u njegove crne tenisice. Nisam ga mogla pogledati cijeloga jutra u oči. Bilo me sramota iako nije bila moja greška. Ugrizla sam se za usnicu. Ma znaš, poljubio me Gospodin briga me, Najgora osoba koja je ikada postojala je postajalo predugačko pa sam odlučila promijeniti ime. Ne mogu ti to priznati jer bi poludio, ali što ako mu netko kaže što se jučer dogodilo? Malo je vjerojatno da je netko bio na utakmici koga sam poznavala.

„Samo se nisam naspavala"-što nije potpuna laž jer sam razmišljala cijelu noć što će biti ako saznaš. Podočnjaci pod očima su mogli pokrijepiti moju priču koja je napola istinita. Nije me još pitao ništa u vezi utakmice, to je barem bilo dobro ovoga jutra. Naslonila sam glavu na njegova prsa i zatvorila oči. Duboko sam udahnula i osjetila miris klinčića. Bio je to ugodan miris. Miris moga doma. Pomilovao me po glavi i mogla sam zaspati ovdje njemu u naručju.

„Kako je bilo jučer na utakmici?"-smrznula sam se. Mrzim ti lagati ljubavi, ali to je za tvoje dobro.

„Bilo je dobro zapravo. Uhvatila sam lopticu koju je Aaron Judge bacio"-i to je isto bila laž, nekako. Predala sam ju Gospodinu briga me da ju potpiše Mike Anderson. Ispada da nikada više neću ugledati tu lopticu. Zašto sam mu vjerovala? Jer nisi mogla znati što će se kasnije dogoditi. Odmaknula sam se od njegovog ramena i pogledala ga u tamne oči boje nemirnoga mora.

„Stvarno? Imala si sreće onda"-nasmiješio se i poljubio me. Poljubac je bio nježan i dobrodošao. Osjećala sam žalac grižnje savjesti, ali je ubrzo nestao kada me ponovno poljubio. Začuli smo zvono i odvojio se od mene. Uzdahnula sam.

„Ne bih"-naslonila sam glavu na njegove grudi slušajući mu otkucaje srca.

„Ali moraš. Gledaj to ovako, jednoga dana ćeš postati poznata znanstvenica i otkriti lijek za rak. Ako sada otiđeš na predavanje biti ćeš korak bliže tom lijeku"-nije bio u krivu, smo što pišemo kolokvij danas za kojeg nisam niti pipnula knjigu. Profesor će načiniti ekstra težak ispit samo za mene.

„U redu, samo zato što si ti to rekao"-poljubila sam ga još jednom na brzinu i krenula niz hodnik.

„Sretno na kemiji lutko"-požurila sam prema predavaonici i ušla prije profesora. Nisam ni znala o kojoj temi danas pišemo, ali trebala bih bez problema napisati test. Ugledala sam Gospodina briga me među prvim redovima i sjela otraga. On je kao učio za danas? Kada je uopće stigao? Znate što nije me uopće briga što je radilo ili nije. Neću obraćati pažnju na njega danas, koncentrirati ću se na igru.

Trebam uhvatiti Matta nespremnog, poslije treninga. Neće to očekivati. Nisam uopće razmišljala tko bi mogao imati nož sa mojim imenom. Ovo će biti stresnih mjesec dana. Što zbog ispita što zbog ove igre. Ugledala sam da Gospodin briga me stalno pogledava prema meni.

„Gospodine O'Brian ako se još jednom okrenete oduzeti ću vam test"-rekao je profesor. Nasmijala sam se tiho. Tako mu i treba. Nastavi ga ignorirati Amilia, samo ga ignoriraj. Završila sam test još prije dvadesetak minuta. Mogla sam ga predati i izići iz predavaonice, ali znam da će me Gospodin briga me pratiti. Predati će i svoj ispit, napola riješen da dodam, i krenuti za mnom. Imam više sreće ako sačekam zvono. Tada će nastati gužva i teže će me pronaći. Nekada mi i ide u prilog što sam metar i pola štrumfa.

I baš kao naručeno zvono se oglasilo i studenti su počeli ustajati i predavati svoje testove. Stopila sam se u masu gledajući u pod da ne uhvatim ničiji pogled i predala kolokvij profesoru. Požurila sam prema izlazu koliko mi je noga dopuštala. Mislila sam iskreno da ću se izvući, ali sreća danas nije bila na mojoj strani.