Our Story

Poglavlje 11

22. 09.

Odveo nas je u talijanski restoran nedaleko od kampusa. Bio je otmjen i vrlo skup i sada razumijem čemu ova haljina. Nijedna moja nije savršena za ovakav restoran. Ne želim biti ne pristojna, ali može li Aiden ovo priuštiti? Ne želim da potroši 500 dolara na večeru samo da me impresionira. Već sama haljina košta kao suho zlato.

„Nadam se da voliš talijansku hranu"-govorio je dok smo izlazili iz auta.

„Ne brini, volim"-lagano je uzdahnuo što me nasmijalo. Ušli smo u restoran i prišao nam je konobar.

„Bueno sera signore e signorina, imate li rezervaciju?"-upitao je sa jakim talijanskim akcentom. Rezervacija? Mogli smo otići u KFC i bila bih sretna. Nije da ne cijenim njegov trud, obična večera bi bila sasvim u redu.

„Rezervacija na prezime Edwards"-bacio je brzi pogled prema listi prezimena i kimnuo. Doveo nas je do naših sjedala i dao nam meni.

„Nisam ti rekla kako zanosno izgledaš večeras"-odijelo mu stoji kao rukavica.

„Hvala ti lutko, ali ti si zvijezda večeri"-osmjehnuo mi se širokim osmijehom i zacrvenila sam se. Otvorila sam meni da ne ugleda obraze boje rajčice. Cijeli jelovnik je bio na talijanskome jeziku. Nisam ga znala čitati. Gledala sam u nepoznate riječi i cijene van ovoga svijeta. Jedinu riječ koju sam prepoznala je bila pancetta, ali ni to nije previše pomoglo.

„Aidene"-odložio je jelovnik i pogledao me sa očima boje tamnog mora.

„Ne moraš se ustručavati. Uzmi što želiš"-

„Nije to, samo..."-kako mu reći da ne znam čitati jelovnik i ne ispasti totalna budala?

„Što je bilo lutko? Možeš mi slobodno reći što te muči"-igrala sam se sa stolnjakom.

„Nemoj se smijati, ali nemam pojma što piše u ovome meniju"-toplo mi se nasmiješio i odahnula sam. Neće mi se smijati, ne misli da sam totalna čudakinja.

„Ne brini, naručiti ću nešto za oboje"-ubrzo se konobar vratio i Aiden nam je naručio bocu Chiantija, sebi kotlet sa krumpirom, a meni Fettuccine Alfredo.

„Onda, primijetio sam da nisi iz Amerike ako se na varam"-započeo je razgovor.

„Nisam. Rođena sam u Ottawi, Kanadi. Sa deset godina sam došla živjeti sa svojim stricem u Manchester"-možemo li molim te izbjeći temu o mojim roditeljima. Malo tko nije znao što se dogodilo njima i većinom sam bila predmet sprdnje u školi. Vraćala bih se iz škole uplakana i Daisy bi me tješila.

„Nisam nikada sreo jednom Kanađanina i drago mi je da si ti bila prva"-možda je i znao moju prošlost, ali ju nije spominjao. Konobar je došao sa bocom vina i natočio ga u postavljene čaše.

„Ja sam rođen u Chichagu i nedavno sam se preselio ovamo"-crnu kosu je podigao u zrak i tako istaknuo predivne plave oči boje safira. Dok je pričao znao je uhvatiti ring na usnici. Pretpostavljam da je bio nervozan isto koliko i ja. Bože kako je bio zgodan, izgledao je kao kopija grčkog boga Adonisa.

„Amilia? Zemlja zove Amy"-mahao mi je ruko ispred očiju. Svaka ti čast Amilia. Na prvom spoju sa grčkim bogom i moraš mislima odlutati. Uzela sam čašu tamne tekućine i otpila mali gutljaj. Nisam znala puno o vinima, ali ovo je bilo lagano kiselkastog okusa.

„Oprosti, zamislila sam se"-posramljeno sam pognula glavu da ne ugleda crvene obraze. Nadam se da nije primijetio da sam buljila u njega kao tele u šarena vrata. Osmjehnuo se i pokazao rupice u obrazima. Bio je neodoljiv.

„To objašnjava onda slinu"-obrisala sam bradu, ali nije bilo ničega tamo.

„Opusti se, šalio sam se. Iako moram priznati da se trebaš češće crvenjeti"-nisam mogla kontrolirati svoju boju lica.