Our Story

Poglavlje 6

Nicholas (12. 09. 2015.)

Ponedjeljak, mrzio sam ga. Zapravo sam mrzio početak tjedna, a ne ponedjeljak. Taj dan u tjednu mi nije ništa krivo učinio. Amilia me jučer poljubila u obraz i još sam uvijek mogao osjetiti njezine usne. Kako sam samo bio sretan još uvijek sam to bio. Sretan sam samo što me cura poljubila u obraz? Zar sam se ponovno vratio u vrtić? Što mi je? To je bio samo glupi poljubac u obraz ništa više i ništa manje. Prestani se ponašati kao da si pronašao zalihu cigareta za dvije godine.

Sreća mi je splasnula kada sam ugledao nekog lika kako pipka Kanadu po njezinoj savršeno oblikovanoj guzici. Odgurnula ga je od sebe, ali nije odustajao. Nešto mu je rekla, ali se samo još više prilijepio uz nju. Stvarno ne razumijem kako neki muškarci ne znaju prihvatiti ne kao odgovor.

„Da ju više nikada nisi pipnuo inače..."-prišao sam im i unio mu se u lice. Stisnuo sam šake u pesnice i trebalo mi je dosta samokontrole da ga ne zviznem u lice.

„Inače što?"-upitao me kao da želi da ga prebijem na licu mjesta. Bio je arogantan do boli i zaslužio je šljivu koja će mu krasiti lice. Udariosam ga sa šakom u nos i zateturao je par koraka u natrag. Primio se za nos ioči su mu počele suziti. Izgleda da je bio poprilično dobar udarac. Nasmijaosam mu se pobjedonosno. Očekivao sam da će pobjeći glavom bez obzira, ali sezaletio u mene i udario me u trbuh. Bol je bila neopisiva. Primio sam se zabolno mjesto i pokušavao udisati zrak. Ovo je krivi dan za tuču frajeričino. Počelismo se tući  i u sljedećem trenutku smozavršili u direktorovom uredu. Dobio je ono što je i zaslužio. Kako bi se onosjećao da je žensko i netko njega pipka?

„Gospodine Milleru, dva tjedna ćete raditi u sveučilišnoj kantini"-rekao je Arthur seronji koji se zvao gospodin Miller. Gospodin Miller je uzdahnuo i prekrižio ruke na prsima. Arthur je bio čovjek u svojim pedesetima. Imao je crnu kosu prošaranu sijedim vlasima, smeđe gotovo crne stroge oči i tvrd pogled. Da nisam bio ljut na njega što me doveo ovamo možda bih ga i moga zvati ocem.

Trebao bih biti zahvalan što me spasio, ali ne osjećam se tako. On i Delilah nisu mogli imati djece i mene su posvojili. Vole me kao vlastitoga sina i odgojili su me u domu punome ljubavi koju nisam osjećao. Molio sam ih da me pošalju natrag, ali prepisali su traumi koju sam doživio kao dječak. Trauma zvana otac me ostavio i otišao se opijati u barovima.

„A što se vas tiče Gospodine O'Brian"-nije me bilo briga ako me kazni. Prestao sam o tome brinuti davnih dana. Može me izbaciti iz sveučilišta, biti ću presretan ako to učini. Ali naravno, gospodin  sveučilišni rektor to nikada ne bi učinio svome sinu. Gospodin Miller je izašao iz ureda i ostavio me samog s Arthurom.

„Branili ste gospođicu Johanson, ali ste započeli tuču. Sljedeća dva tjedna ćete posjećivati pedagoga"-seronja je otišao iz ureda zašto još uvijek ima formalni ton? Ali sve u svemu, prošlo je bolje nego što sam očekivao. Iskreno sam mislio da ću biti suspendiran, ali pedagog? Stvarno? Zar smo u osnovnoj školi? 'Netko od nas očito jeste', javila se podsvijest.

„Kako god"-htio sam ustati, ali je podigao ruku da me zaustavi.

„Nismo još gotovi ovdje Nicholas"-evo tog tona. Onaj razočaran sam tobom ton. Prekrižio sam ruke i čekao što ima za reći.

„Zar nisi meni i Delilah obećao da ćeš se promijeniti ove godine? Da ćeš barem pokušati biti bolji?"-ne znam ni zašto sam uopće ponovno upisao prvu godinu studija. Valjda zato da mogu trenirati nogomet. Obećao sam ja njima puno stvari kojih se većinom ne držim. Ali to da ću ovaj semestar stvarno pokušati proći godinu nije malo obećanje.

„Jesam, ali..."-ali nisam imao izgovora ovog puta. Drugi tjedan predavanja, a već sam upao u tuču. Bolje nego prošle godine ako ništa. Prošli semestar sam prvoga dana bio u rektorovom uredu i morao sam ponovno slušati govor ne toleriram tuču u ovoj ustanovi.