Our Story

Poglavlje 30

11. 12.

„Kanada?"-začula sam poznati glas, ali nisam znala kome je pripadao.

„Kanada, jesi li budna?"-otvorila sam oči u ugledala zrake ljetnog sunca kako se probijaju kroz zastor. Sydney je sjedio na krevetu do mojeg i promatrao me. Izgledao je kao anđeo sa zrakama koje su ga obasjavale s leđa.

„Sada jesam zahvaljujući tebi"-uzdahnula sam i podignula se u sjedeći položaj. Prošla sam rukom kroz zamršenu kosu i skinula pokrivač sa sebe. U sobi je bilo hladno zbog klima uređaja. Zadrhtala sam. Koliko dugo je već bio budan. Ne, koliko me već dugo promatra?

„Netko je lijepo raspoložen jutros"-stigli smo kasno navečer sinoć i bila sam mrtva umorna. Ispada da je Sydney rezervirao hotel za nas dvoje. Ali kada sam saznala da je uzeo bračni krevet natjerala sam ga da uzme dvokrevetni. Nije tu bilo puno rasprave jer sam bila na teškim drogama zbog menstrualne boli i pospana, a kada sam pospana onda ne odgovaram za svoje postupke. Kada je planirao ovo putovanje mogla sam reći ne i sve ovo bi propalo. Možda bi otišao sam ili... s drugom djevojkom. Zgrozila sam se na tu pomisao.

„Što nije u redu ljubavi?"-ustao je i sjeo pored mene. Uzeo mi je ruku i poljubio ju. Lagano sam se nasmiješila na tu gestu. Bila je tako nježna i puna značenja.

„Ništa, samo..."-stvarno je glupo. Jesam li ja to ljubomorna na nepostojeću djevojku? Pretvaram se u onu opsesivnu curu koja kontrolira svaki pokret svog dečka. Ne želim biti takva osoba. Nemam razloga za brigu.

„Reci mi ili inače"-polako sam se odmaknula od njega i ustala sa kreveta. Ako napravim nagli pokret reagirati će kao predator i napasti me.

„Znam što planiraš i to se neće dogoditi"-uperila sam prst u njega. Ustao je i on.

„A stvarno? Reci mi molim te što to planiram"-prišao mi je i zagrlio oko struka. Njegov miris peperminta je bio toksičan. Čak i ujutro izgleda tako dobro. Svaki čuperak na pepeljastoj mu kosi je bio na mjestu. Na savršenom licu nije imao ni jednu manu, bio je presavršen. Kako čovjek može izgledati ovako dobro? To mora kršiti neki zakon negdje.

„Jesi li se nagledala ili želiš snimiti fotografiju?"-prebacio me preko ramena i lagano zavrtio u zrak prije nego što me bacio na krevet. Kriknula sam jer nisam očekivala takvo što. Pazila nisam i iskoristio je moj trenutak slabosti. Nije bilo pošteno, ja nisam znala koja je njegova slabost. Ne želi mi reći. Njega ničega nije strah. Nema ni jedne slabosti. Svaki čovijek se rodi sa dva straha. Strah od buke i strah od visine. Visina mu nije problem, a nije ni buka. Što je onda?

„A sada Kanda"-opkoračio me koljenima ne dopuštajući mi bijeg. Zarobio mi je ruke iznad glave svojom jednom.

„Reci svom dečku što te muči"-odmahnula sam glavom i počeo me škakljati. Sve samo ne škakljanje, moja druga slabost. Nekontrolirano sam se počela smijati i neuspješno ga pokušala odmaknuti sa sebe.

„Nikada nećeš saznati moje tajne Ottisu"-prestao je sa torturom i predahnula sam. Ovo je izvuklo više energije iz mene nego što sam očekivala. Želim se zavući pod pokrivač i ponovno spavati. Nisam prevagnula sav ovaj put da spavam. Spavati ću kada se vratim u Ohio.

„Znači ne želiš mi otkriti svoje tajne Dalena?"-moram ozbiljno porazgovarati sa bakom Rose. Ne može samo tako ići uokolo i govoriti svakome moje privatne stvari. Ali Nicholad nije svatko i možda joj ovoga puta mogu oprostiti. Približio mi se toliko da sam ugledala smeđe točkice u njegovim travnatim očima koje do sada još nisam primijetila. Podignula sam ruku i pomilovala ga po obrazu. Zatvorio je oči i prepustio se mom dodiru. Želim da ovakvi trenuci traju zauvijek. Za par godina ću se vratiti u prošlost i sjetiti se ovog trenutka. Momenta gdje smo bili bezbrižni i sretni. Trenutak za kojeg bih htjela da potraje zauvijek.