Our Story

Poglavlje 24

23. 11.

„Amy napokon. Mama je već poludjela. Nadala se da nećeš uopće doći"-Daisy je otvorila vrata i povukla me u medvjeđi zagrljaj. Njezin miris doma mi se uvukao u nosnice. Daisy je godinu dana starija od mene i ide na obližnji fakultet prirodnih znanosti. Nije se htjela odvojiti od roditelja, ali istovremeno razumije moju bol koju oni prouzrokuju. Naravno da je to strina od svih ljudi rekla. Nadala se da neću doći da mi može prigovoriti kako sam grozo dijete. Još uvijek će mi prigovarati jer kasnim. Razumijem zašto me stric Eliot ne voli, ali strina Pearl? Sigurno joj je stric napunio glavu sa glupostima o ocu i njegovj kćeri. Da kako samo mogu tako živjeti. Nigdje ne putuju i ako putuju to je onda unutar vlastitih granica države.

„Ovdje sam i zabava može započeti"-bila je gužva na cijelome putu do Manchestera i umjesto tri sata nama je trebalo šest sati. Ušli smo unutra i skinuli kapute. Počeo je padati lagani snijeg koji će se kasnije u snježne nanose pretvoriti. Kuća je mirisala na hranu i cimet baš kakvom je i pamtim. Lagani žamor razgovora je dopirao iz dnevne sobe. Dječji smijeh je dolazio sa gornjeg kata. Došli smo zadnji i kasnije ću slušati kako nikada ne pomažem u ovoj kući, kako sam nezahvalna i slične prodike.

„Tko je ovaj komad?"-upitala je iako je imala dečka. Mijenjala ih je kao čarape. Najduža veza joj je trajala tri mjeseca na moj nagovor. Dečko je bio zgodan i pristojan. Nikada nisam razumjela zašto ga je ostavila. Nikada nisam razumjela zašto ih je tako često mijenjala. Trebalo mi je friško meso, rekla bi. Ili moj omiljeni, postao mi je dosadan. Sydney uopće nije bio sramežljiv kada su u pitanju cure. Bio je svjestan svoje ljepote koju je iskorištavao ili možda jeste a da ja to nisam znala. Jesam li ja to upravo rekla da je lijep? Ne mogu poreći te riječi jer bih lagala.

„Ja sam..."-započeo je, ali sam ga zaustavila na vrijeme. Ne želim isti scenariji kao sa Charlote. Jesam li ja to ljubomorna? Što mi je? Prvo priznajem da je predivan, a sada sam i ljubomorna?

„Vrlo dosadan. Dopusti nam da se smjestimo, pa ću ti sve ispričati"-pružila je ruku prema dnevnom boravku gdje su svi već sjedili. Sydney mi je uputio zašto pogled i onda smiješak govoreći da li sam to ja ljubomorna. Preokrenula sam očima i lagano, lagano ga udarila u ruku. Protestirao je i ovoga puta. Mekušac.

„Odlučila si se napokon pojaviti Amilia"-rekao je stric kada smo ušli u sobu. Druga dva strica koja su mu sjedila nasuprot su mi dala ohrabrujući osmijeh koji nije puno pomagao. Ako sam uspjela preživjeti bez njih do sada mogu onda trpjeti i mrcvarenje strica.

„Strina Pearl, stric Eliot"-pozdravila sam ih. Strina je stajala u kuhinji sa pregačom i kuhinjskom krpom preko ramena. Nisam sigurna da li mi se to učinilo, ali mislim da mi je strina Pearl poklonila malo kimanje glavom. I to je početak. Baka Rose je već jučer stigla. Prišla sam njezinome naslonjaču u kutu sobe i zagrlila ju.

„Narasla si dušo. Dobro te hrane u toj školi"-pomilovala me po glavi i poljubila u obraz. Obožavala sam baku. Kada su mi roditelji bili još živi znala nas je često posjećivati i donositi mi kolače od limuna.

„A tko je ovaj mladić? Tvoj dečko možda?"-pogledala sam Sydneya koji se zarumenio. Zarumenio? On se nikada ne srami. Malo prije se praktički nabacivao Daisy, a sada je crveni pred mojom bakom? Tko je ovaj dečko ispred mene i što je uradio sa starim Sydneyem?

„Bilo je i vrijeme za udaju. Pusti školu, što će ti škola u životu?"-baka je voljela biti dramatična. Ona je završila osam razreda i odmah se udala za djeda. Rodila je četiri sina i nikada nije ulagala u svoje znanje. Da je po njezinome trebala sam se odmah nakon srednje škole skrasiti sa Johnom. Dobar je bio dečko, ali preozbiljan za mene. Ili bolje rečeno nije Nicholas.

„Bako pričali smo već o ovome. Ovo je Nicholas, moj... prijatelj"-pogledala sam ga jer nisam znala na čemu smo trenutno. Kratko mi je kimnuo. Jesmo li prijatelji, neprijatelji, jednorozi? Prišao je baki i pružio joj ruku. Rukovali su se dok ga je baka promatrala sa očima punim osude. Progutao je knedlu u grlu. Bio je nervozan. On nikada nije bio nervozan i pogled moje bake ga je tjeralo da se osjeća kao crv naspram nje sokola.