Our Story

Poglavlje 32

16. 12.
Nicholas

Ne sjećam se koliko sam vremena proveo ispred njezinih vrata, samo se sjećam da me Emma potjerala.

„Idi kući Nicholas. Ne želi te vidjeti"-ali ja nju želim. Želim se uvjeriti kako je, jesam li joj slomio želju za životom jer jesam svoju. Nisam se pomaknuo s mjesta dok mi nije zaprijetila da će me povući za uho i odvući do izlaza. Ne znam jeste li ikada vidjeli ovu djevojku. Tamna kovrčava kosa, jantarne oči oko 170 centimetara visoka? Nemojte da vas njezin izgled zavara. Možda izgleda kao krhka i bespomoćna djevojka, međutim koju snagu posjeduje, čovječe.

Vukla me preko hodnika za uho kao da sam perce. Ne moram vam pričati o smijehu i zadirkivanju drugih studenata. Ništa me više ne može ni osramotiti ni poniziti. Gubitak Kanade ima isti učinak kao da sam izgubio ud. Emma bi me odvukla i do doma gdje stanujem da nisam pokazao malo otpora. Pustila me ispred ulaza u dom.

„Daj joj malo vremena. Slomio si ju gore od Aidena. Imaš sreće što ja uopće pričam s tobom"-rekla je i vratila se u zgradu odakle je i došla. Uzdahnuo sam i prošao rukom kroz kosu. Čudovište. To sam bio. Slomio si ju gore od Aidena, mi je odzvanjalo glavom. Dokaži se u djelima, ne riječima, znao sam što trebam učiniti.

*** (17. 12.)

Sljedeći dan sam se ponovno pojavio ispred njezinih vrata. Bila su širom otvorena što nije bilo uobičajeno. Ušao sam i zatekao ne pospremljen krevet i tonu zgužvanih maramica svugdje po podu. Isplakala je jedno cijelo jezero jučer. Grižnja savjest je postajala sve jača. Nigdje na vidiku nije bilo Kanade, a ni Emme. Samo komad presavijenog papira na podu. Uzeo sam ga. Sada znaš kakav je osjećaj kada ti bude oduzeto ono što najviše voliš. Zgužvao sam papir u ljutnji i raskomadao ga na komadiće. Nisam trebao znati tko je za ovo kriv. Samo je jedna osoba sposobna učiniti takvo što. Zaurlao sam i šutnuo Kanadin krevet.

„Nicholas? Što se dogodilo?"-Emma se pojavila na vratima sa vrećicama u rukama. Sada mi je sve bilo jasno. Čekao je da ostane sama i iskoristio trenutak. Kunem se da ću ubiti život u njemu kada ga ugledam. Nije se promijenio ni malo. Lukav je, to mu priznajem, ali je teški psihopat. Vuk može promijeniti dlaku, ali ne i ćud.

„Ja... ovaj... Amilia"-nisam mogao sročiti poštenu rečenicu koliko sam bio srdit. Predao sam joj što je ostalo od papira. Odložila je vrećice na stol i uzela papiriće.

„Znaš tko je ovo učinio?"-upitala me vidno zabrinuta brineta kada je pročitala ostavljenu poruku.

„Imam par ideja"-udario sam šakom u zid i načinio rupu. Srušiti ću cijeli kampus ako to znači da ju pronađem.

„U redu, smirimo se najprije"-prišla mi je i primila me nježno za ruku. Bila je preplašena da nju ne povrijedim. Nikada ne bih udario ženu. Nikada.

„Sigurna sam da ćemo ju pronaći"-počela je koračati lijevo-desno po sobi. To neće pomoći mojoj smirenosti.

„Kako? Može biti bilo gdje. Ne znam gdje..."-zazvonio mi je mobitel. Izvadio sam ga i ugledao Amilino ime. Stisnuo sam zelenu tipku.

„Kanada!"-dopustio sam tračak nade da me obuzme. Emma me pogledala sa nadom u očima očekujući dobre vijesti.

„Nažalost ne, Aiden pri telefonu"-i samo tako nada mi biva oduzeta. Čvršće sam stisnuo mobilni aparat u ruci.

„Gdje je?"-procijedio sam kroz stisnute zube. Čvrsto sam stisnuo mobitel koji bi mogao puknuti uskoro od pritiska.

„Na sigurnome gdje ju nećeš pronaći O'Brian"-duboko diši Nicholas, duboko diši. Nije vrijedan tvoje ljutnje. Nije vrijedan trošiti ni atome zraka na njega. Emma mi je prišla da bolje čuje što Tupan govori sa druge strane aparata.