Our Story

Poglavlje 18

„Emma, dolaze sa lijeve strane"-provirila sam iznad niskog betonskog zida i pored glave mi je projurila boja. Život mi je upravo proletio pred očima.

„Sustižu nas. Opkoljene smo"-sjela sam natrag na hladno tlo i saopćila joj trenutnu situaciju. Ako se ne dogodi neko čudo, gotove smo.

„Vjeruješ li mi?"-upitala me. Kimnula sam.

„Idi nam onda po pobjedu"-ustala je i počela pucati boju u njihovome smjeru. To je bio njezin grandiozni plan? To nam je bio jedini plan zapravo i djelovao je. Pogodila je Matta nekoliko puta, ali ne i Aidena. Vjerujem da mu ovo nije prvi puta da igra paintball. Kretala sam se prema njima u čučnju, brzo i neprimjetno dok im je Emma privlačila pozornost.

Ustala sam i počela pucati u Aidenovom smjeru. Pogodila sam ga par puta. Nije uopće obraćao pažnju na mene, naciljao je svoju pušku u Emmu.

„Emma, nee"-potrčala sam prema njoj baš kada je Aiden opalio hitac. Bacila sam se ispred nje i uzela hitac namijenjen njoj. Pala sam na pod i držala se preko srca gdje je bila velika crvena mrlja od boje.

„Amy, spasila si mi život"-kleknula je pored mene i uzela me za ruku. Skinula je kacigu i zatakla crnu kovrčavu kosu iza uha.

„Nisam mu mogla dopustiti da te ozlijedi"-skinula sam svoju kacigu i zakašljala se glumeći bol. Iz kutka oka sam ugledala kako nam Aiden prilazi. Uzela sam svoju pušku i pogodila ga par puta u srce. Zaštitno odijelo mu je bilo prošarano crvenim, plavim i zelenim bojama. Osmjehnuo mi se i ugledala sam rupice na njegovom obrazu.

„Reci svima da smo pobijedili"-puška mi je pala iz ruke. Zatvorila sam oči i glumila smrt.

„Amilia, ne"-naslonila je glavu na moj trbuh. Otvorila sam jedno oko i pogledala ju.

„Pobijedili smo, zar ne?"-ustala sam i pogledala Aidena i Matta. Nije bilo mjesta na kojima nisu imali boje na sebi. Emma je imala na nekoliko mjesta boje, dok ja jedino na prsima.

„Kako je to fizički moguće?"-upitao me crnokosi dečko i privukao me k sebi.

„Godine i godine igranja COD-a se napokon isplatilo"-Daisy je jednom tjedno lagala stricu i strini da idem s njom na tulum, a zapravo sam išla u igraonicu sa svojim prijateljima i igrali bi Call of Duty. Možda sam i koji put izašla kroz prozor i tada se iskrala. Nedostaju mi te buntovnički dani. Pošto me stric i strina nisu previše voljeli, morale smo im lagati. Matt i Aiden su me gledali sa otvorenim ustima. Malo rečeno da su bili začuđeni.

„Što? I cure igraju igrice"-slegnula sam ramenima i uputila se sa Emmom prema izlazu iz dvorane. Tipični stereotip cure prema njihovom mišljenju bi trebala biti zaluđena šopingom i cipelama. Danas sam im dokazala da cure koje igraju postoje. Nadam se da sam razbila seksističku sliku u Aidenovoj glavi.

Razmišljala sam o njegovom volim te. Volim li ja Aidena? Moguće. A Nicholas, upitala me podsvijest. Što je sa Nicholasom? Sviđa ti se. Nije istina. I ti i ja znamo da lažeš, sada još pričam i sama sa sobom. Totalno si poludjela Amilia. Trebala bih posjetiti psihijatra možda mi propiše nekakve tablete. Otišli smo u obližnji restoran i ostatak večeri tamo proveli.

Nicholas (28. 10.)

Nikada nisam imao ovako dosadan tjedan. Gomila seminara, kolokvija, projektnih zadataka. Dosadnoo. Jedina svijetla točka dana su mi bile Kanadine i moje šale.

„Kanada, stani"-bila je brza s obzirom da je imala malene noge. Kamo joj se toliko žuri? Stala je i okrenula se na peti prema meni. Nije odavala nikakve znakove da je frustrirana ili tužna ili razočarana. Nije imala dobar tjedan sudeći do njezinom stavu.