Our Story

Poglavlje 19

Amilia (31. 10.)

Prišla sam vratima i otvorila ih. Ugledala sam Aidena sa kutijom u rukama koju mi je odmah predao kad me ugledao. Kutija je bila pravokutnog oblika, plosnata i krem boje sa mašnom na vrhu. Uputila sam mu zbunjeni osmijeh.

„Što je to?"-protresla sam ju u nadi da ću začuti neki stakleni predmet. Ništa, samo šuškanje. Bomba možda? Ne može biti, ne bi tako zvučala.

„Otvori kutiju pa ćeš saznati"-pustila sam ga da uđe i zatvorio je vrata za sobom. Sjela sam na krevet i povukla vrpcu. Otvorila sam kutiju i ugledala šarenu haljinu i crvenu periku.

„Hvala?"-izgovorila sam to više kao pitanje nego odgovor. Jesam li nešto propustila? Možda nekakvu šalu?

„Večeras idemo na zabavu. Noć vještica je. Zar si zaboravila?"-iskreno, jesam. Nisam razmišljala o tome uopće. Nisam ni znala koji je datum danas. Viđala sam studente sa šminkom na licu pokušavajući glumiti čudovišta iz filmova. Vidjela sam čak i letke koji upućuju na zabavu koju je Aiden upravo spomenuo.

„Jesam"-odložila sam paket na krevet i ustala. Nije mi bilo do zabave večeras, ali mu nisam imala srca reći to. Toliko se potrudio da pronađe kostim... Što je to uopće bilo?

„Koga bi trebala glumiti u ovoj haljini?"-izvadila sam ju i pogledala. Žuta, ljubičasta, crna, nisam bila sigurna gdje sam već ugledala ovu haljinu.

„Ovo, moja lutko"-prišao mi je i uzeo mi lice u svoje tople ruke.

„Je haljina od Sally Skellington. Nisam znao što da drugo odaberem. Nadam se da ti se sviđa"-sviđa? Obožavam ju. Počela sam se smijati. Smijala sam se na sav glas kao luđakinja. Aiden me zbunjeno gledao pitajući se iz koje mentalne ustanove sam pobjegla. Nisam znala da je ozbiljno mislio ići na taj tulum, ali ta mala gesta sa haljinom me nagovorila.

„Amilia lutko, je li sve u redu s tobom?"-prišao mi je pažljivo i privukao me k sebi.

„Jeste. To je tako divno od tebe što si se namučio pronaći ovu haljinu. Hvala ti"-poljubila sam ga u obraz na što se namrštio.

„Što ne valja?"

„U obraz? Stvarno? Zar smo u vrtiću?"-privukao me k sebi i spojio nam usnice. Obavila sam ruke oko njegovog vrata. Poljubio me tolikom žestinom da su mi koljena zaklecala. Pala bih da me nije pridržao. Odvojila sam se od njega i povukla lagano piercing. Nasmiješio se.

„Sviđa ti se?"-kimnula sam ne vjerujući svojim riječima.

„Odlično"-ponovno me poljubio i polegao nas na krevet. Sa usana je prešao na moj vrat.

„Tako si slatka, znaš li to lutko?"-govorio je između poljubaca. Kimnula sam. Nasmiješio se.

„Riječima Amilia. Zar ti je maca popapala jezik?"-pogledao me svojim vječito tamnim očima boje safira. Otvorila sam usta da kažem nešto, ali ih je poklopio svojim ustima prekinuvši me. Obavila sam ruke oko njegovog vrata. Bila sam spremna dati mu sve. Cijeli moj mali svijet.

„Aiden?"-odmaknula sam se od njega i pogledala ga.

„Reci lutko"-pomilovao me po obrazu. Reći ću mu. Zaslužuje znati. Nisam razmišljala previše o ovome trenutku. Znala sam što osjećam prema njemu kada je prvi puta izrekao te tri malene riječi.

„Ja..."-nikada nisam uspjela završiti rečenicu jer je Emma ušla u sobu. Brzo sam ga odgurnula sa sebe i podignula se u sjedeći položaj. Bilo je kasno, uhvatila nas je na dijelu. Nije da smo radili Bog zna što, ali mi je svejedno bilo neugodno. Licem joj se prelio široki osmijeh.

„Nemojte zbog mene prekidati. Pravite se kao da nisam ovdje"-prišla je ormaru i izvadila nešto crno iz njega. Pognula sam glavu srameći se. Obrazi su mi bili divna nijansa crvene.