Our Story

Poglavlje 15

15./16. 10.

„Pa, kako ste se vas dvoje upoznali?"-upitala je teta Lena. Sjedili smo za stolom i ručali. Teta Lena je napravila divan ručak. Lazanje sa povrćem, juha od brokule, lignje sa žara, bijeli umak od vlasca, domaća pogača, crno vino. Nisam dugo vremena jela ovako odlično spremljeno jelo. Doslovno sam se rastopila na svaki zalogaj kojeg sam progutala. Morati ću tetu Lenu zamoliti za recepte.

Aiden je progutao zalogaj i odgovorio-„Amilia mi je pokazala zgradu fakulteta, pa sam ju pozvao na kavu"-primio me za ruku i poljubio ju. Sramežljivo sam mu se osmjehnula. Ne mogu vjerovati koliko sam zaljubljena u ovoga čovjeka. Sjećam se toga dana kao  da se jučer dogodio.

„Koliko ste već zajedno?"-upitao je gospodin Markus odlomivši komad kruha. Ne mogu pogledati tog čovjeka u oči i ne vidjeti one oči koje su me proganjale u snovima. Bila sam veoma nepristojna što ga ne gledam u oči dok razgovaramo, ali ne mogu jednostavno.

„Oko mjesec dana"-natjerala sam se da ga pogledam u oči i slabašno sam mu se osmjehnula. Skrenula sam pogled na tanjur i uzela još jedan komad lignja.

„Od kada ste vi i teta Lena zajedno?"-promijenila sam temu sa nas dvoje. Aiden se promeškoljio u svojoj stolici. Što mu je? Zašto nikada ne priča o svojim roditeljima? Razumijem da je prošao traumu time što mu je otac učinio majci, ali razgovor će mu pomoći da prebrodi tu tragediju.

„Upoznali smo se prije pet godina i vjenčali se prije tri"-približio se svojoj supruzi i poljubio ju u obraz. Čekaj malo, varao je svoju prvu ženu, Carmen, sa tetom Lenom?

„A što je bilo sa Carmen?"-upitala sam zbunjeno. Pogledala sam prema Aidenu koji me nije htio ni pogledati. Što se ovdje zbiva? Što mi je prešutio?

„Aiden ti nije rekao?"-pogledao je svoga sina sa razočaranim pogledom.

„Očito nije"-dobacila sam mu ljutiti pogled. Poslije ćemo pričati o ovome.

„Moja voljena Carmen je umrla prije osam godina od karcinoma maternice. Ostali smo samo Aiden i ja"-kako me samo mogao lagati? Kako ga nije sramota? Sva moja ne prijatnost prema gospodinu Markusu se rastopila i pretvorila u ljutnju prema Aidenu.

„Žao mi je, nisam znala. Nisam vas trebala pitati"-odmahnuo je rukom.

„Ne treba ti biti, nisi znala"-bila sam tako bijesna i razočarana  u Aidena. Nije me ni jednom pogledao tokom ovog ručka i pokušao reći da ovo nije istina. Mislila sam da mi vjeruje. Ručak mi je odjednom prisjeo. Nisam više bila gladna.

„Ispričajte me, moram do toaleta"-ustala sam i krenula niz hodnik. Trebam biti nasamo par trenutaka. Ne mogu disati za onim stolom. Ne mogu ni sada. Otvorila sam bijela vrata kupaonice i zaključala ih za sobom. Naslonima sam se na lavabo i pogledala u ogledalo. Crvena kuštrava kosa mi je bila u punđi, a  sive oči su bile pune panike jer se nisam osjećala sjajno. Disala sam plitko i ubrzano.

Otvorila sam slavinu i umila se očekujući da će barem malo pomoći. Nije, ne znam zašto sam to uopće očekivala. Smiri se Amilia, sve će biti u redu. Ne neće. Želim vrištati, razbiti nešto, udariti, bilo što, ali ne mogu. Ne mogu se pomaknuti. Začula sam kucanje na vratima.

„Amy, jesi li u redu?"-bio je to Aiden. Zbog njega se i osjećam ovako. Htjela sam mu nešto reći, ali nisam mogla. Nisam mogla beknuti niti A.

„Amilia?"-ponovio je i pokušao otvoriti vrata. Proizvela sam neki piskutavi zvuk i to je bilo sve što mogu izreći. Trenutak kasnije vrata su se otvorila i osjetila sam miris klinčića i kolonjske vode. Aiden me privukao u zagrljaj.

„Zabrinuo sam se. Što se dogodilo?"-još uvijek se nisam mogla pomaknuti, niti disati normalno.

„Ti se treseš. Jesi li u redu?"-okrenuo me prema sebi i pogledao me u oči. Bila bih u redu da mi nije lagao.