Tangus - Završena

24. Poglavlje

Tri tjedna kasnije

Trgnem se iz sna i pokušam shvatiti gdje sam, u zadnje vrijeme to mi se često dešava, često me u snovima lovi bol, često se probudim i nisam svjestan jesam li i dalje u onoj jebenoj ćeliji ili sam slobodan.

Ali svaki put njeno tijelo mi je dokaz slobode, privučem ju bliže k sebi i shvatim da će za par sati ona biti moja žena. Pred svjedocima, pred Bogom, ma ako treba uživo na jebeno televizoru da svi znaju čija je.

Ona spava tako slatko i srce mi svaki put ispuni ponosom dok spuštam ruku na njen trbuh i sjetim se da sam jučer po prvi put vidio svoju malenu djevojčicu.

Ultrazvuk kojem sam prisustvovao  je od mene učinio raspekmezenog mutanta koji nema pojma kamo s emocijama. U meni vriju poput vulkana i mislim da onaj tren kada svoju malenu curicu primim u ruke ću eksplodirati i sve će se izliti iz mene.

- Tangus, jesi li opet ružno sanjao? - gledam u njeno pospano lice i vidim da me zabrinuto promatra.

- Da, ali sad sam dobro, dušice.

Nježno ju poljubim i ustanem te mi je kao i uvijek potreban dah, potrebno mi je da trčim i osjetim slobodu na svom licu. Oblačim na sebe prvo što uhvatim i brzim korakom izađem iz sobe van te onaj tren kad svježi jutarnji sati dodirnu moje lice, sve nestaje.

Ostajemo ja i moja sposobnost da trčim brzo i da si dokažam da me nikad više nitko neće zatvoriti. Sunce polako izvire i na nebu se stvara predivan narančasti sjaj koji izgleda nerealan u ovom satu.

Nakon nekoliko kilometara usporim i zagledam se u nebo koje je plavo bez i jednog oblaka.

Tišina me okruži jer tek sad se svi bude iz sna i ogledam se oko sebe. Sve je tako mirno i spokojno, danas je dan kad ću reći sudbonosno DA, i jedva čekam da sve završi i da svoju dušicu polegnem u krevet te na sve moguće načine zapečetim našu ljubav.

- Tan - trznem se na nježni zvuk i okrenem se te pogledam u Lulen koja se spušta ispred mene, srce mi se odmah ispuni tugom jer znam koliko je njoj ovo sve teško, vidim tu bol koja pritišće njena malena ramena.

- Lul, zašto si budna ovako rano? - upitam bilo što samo da se ne dotaknemo teme, mene ili nje.

- Tan, devet sati ujutro je, nije baš tako rano.

Kimnem glavom šokirano da je toliko sati, malo više od tri sata trčim i još uvijek ne osjećam nikakav umor.

- Mogu li na kratko razgovarati s tobom? - klimam glavom iako u sebi molim da to ne činimo. Uspješno ju izbjegavam već duže vrijeme i nisam u mogućnosti da joj slomim srce do kraja pa bolje da s moje strane ostane šutnja.

- Stvarno sam sretna zbog tebe, našao si predivnu ženu svog života.

Tuga se petlja u njenom glasu i cijelo mi se srce komada gledati ju tako. Šutim jer nemam pojma šta bih mogao reći ovoj predivnoj malenoj curici.

- Željela sam da znaš da sam te voljela. Možda nikad nisi shvatio koliko, ali moram to izbaciti iz sebe i jednostavno ostaviti ovdje. Nisam u mogućnosti imati te, ali sam sretna jer si našao svoju sreću.

Tišina nas okruži i stavljam ruke u džep te se na nogama zaljuljam, ni sam ne znam što da radim ili što da joj kažem.

- Ok, uglavnom, želim tebi i Emily sve najbolje i da ste dugo sretni i živi. Vratit ću se na rođenje Wariel jer me je Emily pitala da joj budem kuma i ni za što na ovom svijetu ne bih odbila.

Zbunjeno se trgnem natrag i pogledam u nju. - Ti odlaziš?

- Da, odlučila sam se malo maknuti odavde i upravo sam rekla samo tebi.