Tangus - Završena

12. Poglavlje

Tri tjedna kasnije

- Sve je u redu gospođo Star, plod polako napreduje i za sad ne vidim nikakav problem.

Gledam u starijeg doktora dok se odmiče od mene, i brzo trga plastične rukavice s ruke, spustim noge te sjednem na stolicu. Prvi šok polako blijedi dok pokušavam napokon shvatiti riječi koje je izgovorio prije deset minuta.

Trudna sam, ja sam jebeno trudna!

U glavi si to ponavljam kao jebeni bumerang dok svaka stanica u moj tijelu nije sigurna što želi, a još manje što da misli.

- Koliko dugo? - tiho upitam dok i dalje poraženo gledam u svoje ruke na koljenima.

- Oko četiri tjedna. I plod je dosta razvijen za tu dob, što je malo neobično, ali za sad je sve u odličnom redu.

Kimem glavom dok sjedim i dalje zbunjeno, mnoge žene pokušavaju zatrudnjeti mjesecima, dok ja uspijem odmah iz prve.

- Jedite što više voća i pijte magnezij ako grčevi u trbuhu postanu jači, to će ih otpustiti, ali ne više od dvije tablete dnevno. Zapravo, bolje jednu ujutro i jednu kad grčevi postanu jaki.

Kimam glavom dok njegovo zujanje riječi ne ulazi u moje uši. Njegov pogled se zaustavi na meni te mi se nasmiješi.

- Ostaviti ću vas malo nasamo, ali znajte da je sve u redu.

Gledam ga kako odlazi iz sobe i nježno dotaknem svoj trbuh. Kad menstruacija nije stigla nakon deset dana pa čak ni pet kasnije, nijednom u svom umu nisam pomislila da sam možda trudna. Sve sam to prepisala stresu dok doktor nije izjavio te dvije riječi.

Trudni ste.

Sve u meni je stalo i nisam sigurna jesam li normalno disala, zatvorim oči dok i dalje držim ruku preko trbuha, ovo je naše dijete. Ovo je mali plod naših divlji noći, moje ljubavi prema njemu i to će mi dati potrebnu snagu da nastavim dalje.

Dat će mi razlog da stavljam jebeni korak ispred, a ne da ležim u krevetu i plačem nad svojom sudbinom.

- Emily, je li sve uredu? - okrenem se na tiho kucanje i otvaranje vrata te plava kosa moje mame proviri unutra.

Suze se nakupe i jednostavno nisam sigurna jesu li sretne ili tužne.

- Emily, dušo, što se dogodilo? Doktor mi nije želio ništa reći, rekao mi je da si u sobi i da ti treba malo vremena da dođeš k sebi.

- Mama, ja sam trudna - tako tiho to izgovorim da sve u meni zadrhti dok čekam njenu reakciju. Ali ona stoji kraj mene skamenjeno i gledam kako sva boja nestaje s njeno lica.

- Molim te, reci mi da nije Bradovo! Ne želim tog gada natrag u naše živote! - bijesno se odmakne dok gleda u moj trbuh i jedino ona može ovako nešto izvesti, jedino ona može ovo sve pretvoriti u dramu.

- Ne, mama, nije Bradovo - dramatično odahne i baci se natrag na stolicu.

- Uh, prepala si me, mislim voljela bih tu bebu ali Brada bi ubila sigurno u jednom aspektu života.

Glasno se smijem iako ovo nije ni vrijeme ni mjesto za to, ali volim ju, toliko volim svoju mamu da sam zahvalna na njenoj iskrenosti.

- Znači, imati ćemo malog mutanta? - kimnem glavom kao potvrdu i pogledam niz bolnički haljinu te ustanem na svoje klimave noge i odvučem se u kabinu dok opet oblačim na sebe odjeću.

- Emily, hoćeš li reći Tangusu za bebu? - zatvorim oči i teško udahnem, sve sam joj rekla i svaki jebeni put zaboli kad izgovori njegovo ime, a to kao da uporno čini sve više i više u posljednje vrijeme.