Potreban [✔]

3. Nemoć

Dani su mi prolazili u magli, sve što sam radio jeste ležao u svojoj sobi, jeo i ponekada sa svojim ocem gledao koju utakmicu. Nisam znao šta da radim niti sam bio motivisan da pokušam izaći iz novog oklopa koji mi se stvorio. Razočarao sam se u život po vjerovatno stoti put, a po prvi put sam se počeo osjećati živo i dobro.

Valerija mi nije izlazila iz glave iako sam pokušavao da je izbacim, uvijek sam se vraćao njoj u mislima stvarajući sliku nje u mom naručju. Onako sitna, krhka i nježna, sa svojom dugom plavom kosom i još ljepšim smeđim očima koje bi na svijetlosti poprimili toplu amber boju. Čudno je to kako sada pamtim svaki detalj o njoj kada sam je izgubio, pamtim njene predivne duge trepavice koje su joj naglašavali oči, pamtim njen pokret ruke kada bi lagano dirnula kosu, njene skupljenje obrve kada god bi me proučavala i njen tvrdoglavi, ali nježni pristup.

Ona je, vjerovatno, bila jedina osoba koja se trudila da me razumije i pomogne u ovih zadnjih par godina, a ja sam otišao. Grižnja savjest me hvata zbog toga, jer zaboga, spavali smo, imao sam je na način na koji niti jednu nisam imao. Pružio sam joj sebe, pružio sam joj pažnju za koju sam mislio da neću moći nikom pružiti. Priznajem, promjenila me na bolje, počeo sam ponovo da osjećam i da živim, ali sam sve to odbacio na kraju.

Da li sam kriv? Jesam. Da li se kajem? Više nego išta u životu svome, ali ako bi moj odlazak nju sačuvao od gubitka posla i svoje karijere onda smatram da sam polovično ispravno postupio. Proći će je moj odlazak, možda ne odmah, ali jednom hoće. Ona je najsnažnija žena koju sam sreo, njena prošlost me oduševljava jer je uspjela krenuti dalje bez obzira na sve. Volio bih da sam i ja tako mogao brzo krenuti dalje, ali se uvijek vrtim u istom đavoljem krugu i pitanje je vremena kada ću dići ruke na sebe i odustati od života.

Sasha mi je govorila da trebam nastaviti živjeti, bez obzira koliko život bio nepravedan prema meni, ali kako ću? Ona je otišla, ona me napustila i mamu i babu, ostavila me da propatim i da prođem kroz pakao. Često sam se znao pitati da li bi drugačije postupila da je znala kako će se moj život završiti, da li bi još jednom porazmislila prije nego što je popila tablete? Da je znala da ću svoj život uništiti, da je znala da će mama svaku prokletu noć ići u njenu sobu i sjediti na krevetu pjevušeći uspavanku koju joj je pjevala dok je bila mala kako bi ostala pri sebi, da je znala da će otac postati potišten i da će provoditi većinu vremena u kući, da li bi odustala ili bi i dalje bila dovoljno sebična da to uradi nam?

Nekad sam je mrzio zbog toga što je zradila, koliko god bilo pogrešno osjećao sam bijes i neopisivu ljutnju zbog toga što je sebi uradila. Uništila me njena smrt, postao sam ovo što jesam zbog svega što mi se izdešavalo posljednjih godina, a počelo je od njene smrti.

U dvanaest sati noći sam izašao iz svoje sobe u kojoj sam proveo gotovo cijeli dan i krenuo u njenu. Stao sam pred vrata koja su bila zatvorena i duboko uzdahnuo, sklopio sam oči i zapitao se da li mi je ovo potrebno, ali naposljetku uhvatim bravu i zakoračim unutra. Soba je ostala u potpunosti ista, roskasti zidovi sa posterima od njenih omiljenih pjevača koji su bili zalijepljeni iznad kreveta. Njen krevet je imao istu onu posteljinu u kojoj je i po posljednji put spavala, vjerujem kako je mama nije nikad ni oprala. Zakoračio sam u sobi i zatvorio vrata za sobom, okrenuo sam se prema radnom stolu izbjegavajući da pogledam prema vratima koje vode u njeno kupatilo. Prišao sam radnom stolu na kojem je stojala jedna knjiga koju je tada vjerovatno čitala. Uzeo sam je u ruke i nježno pogladio zamišljajući kako ju je uzela prije samo par minuta, osjećao sam se povezanom sa njom dok sam dirao stvari koje je i ona dirala zadnji put.

Otvorio sam knjigu i počeo da listam stranice, došao sam do jedne stranice čiji je ćošak bio savijen označavajući dokle je stigla. Povukla je jedan citat u knjizi koji sam potom i pročitao:

"Tvoje misli te ubijaju, zar ne?"

Naježim se kad pročitam rečenicu i krenem sklopiti knjigu, ali potom zapazim još jednu rečenicu koja mi zapane za oko:

Plašim se onoga što sam postao.

Zatvorio sam knjigu poslije toga i vratio je na svoje mjesto. Ironično je što je podvukla one rečenice u kojima sam se ja pronalazio, pitam se da li se i ona isto osjećala izgubljeno kao ja, da li je stvarno prolazila ovu psihičku patnju koju nije mogla da više podnese?

Smrt je bila samo kratkotrajna opcija, ono što ona ostavi iza sebe te ubija i nakon toga psihički, bez obzira što više ne živiš. Vratio sam se prema njenom krevetu i sjeo na sami rub, vršcima prstiju sam dodirivao posteljinu i zamišljeno gledao u jastuk, Sasha da je sad ostala živa imala bi devetnaest godina, išla bi na koledž i živjela najljepši period svog života, ali je odustala od njega. Želim da je shvatim, da je razumijem, ali ni samog sebe ne mogu da shvatim trenutno, onda sigurno ni nju ne bih mogao.

Čujem škripanje vrata i skrenem pogled prema njima. Mama je stojala kraj njih držeći jednu ruku na bravi, čak i u ovom polumraku vidim da joj se oči cakle od suza dok me posmatra na krevetu svoje sestre. Bez riječi mi priđe i sjedne pored mene povukavši me u svoj zagrljaj kojeg uzvratim, naslonio sam glavu na njeno rame i nakon dužeg vremena dopustio sebi da ispustim suzu. Nikad me neće prestati da boli njen odlazak, ostavio je trag dokle god sam živ.

"I meni fali svaki dan", kaže tiho mama dok je rukom nježno sa kružnim pokretima prelazila mojim leđima što me opuštalo.

"Mislim da nikada neću prežaliti", kažem i čujem je kako tiho ispušta zrak.

"Život je grub, ali moraš da pokažeš i svoje zube njemu."

"Umoran sam", pomrmljam, ne znajući da li me čuje ili ne. Želim reći umoran sam od života i borbe, želim da zaspem zauvijek, ali pregrizem jezik. Moja mama ne treba da i od svog drugog, sada jedinog, djeteta čuje te riječi. Nikad.

"Kasno je, idi lezi spavati. Sutra izađi malo na svjež zrak, dobro će ti doći."

"Idi i ti spavaj", odmaknem se od nje i podižem sa kreveta.

"I ja ću", kaže, ali se ne ustaje sa kreveta. Znao sam da želi isto kao i ja provesti vremena u sobi punoj uspomena i posljednjih stvari koje su nas vezale uz nju, pa stoga izađem iz sobe i vratim se u svoju.

Potrljao sam oči i legao na krevet pokrivši se hladnom plahtom. Gledao sam u plafon i još jednom porazmislio o rečenicama koje je podvukla zapitavši se da li ću je moći shvatiti onda kada i sebe shvatim?

Svoje psihičko stanje mi je uvijek bilo teško i nezamislivo, bolno i nepopuštajuće, ali ako bi mogao shvatiti sestru nakon toga možda...možda ima nade.