Potreban [✔]

6. "Može kafa"

Od izlaska je prošlo par dana. Nisam mogla izbaciti Chloine riječi da ga trebam pustiti i preboljeti, kao ni to da je Ryan bio istog stava. Možda su bili u pravu, ali nisam imala mira dok ne saznam gdje je otišao i zbog čega mi nije rekao bar da ne može dalje.

Ujutro sam se spremila i zaputila se ponovo prema Ashovom nekadašnjem stanu, ne zato da provjerim da li je on tu jer se znalo da nije, nego da nekog drugog posjetim.

Kada sam stigla pokucala sam na vrata preko puta njegovog stana i nervozno čekala da se otvore. Nakon jedne minute ponovo pokucam malo jače nego prvi put i počela da lupam petom od pločnik. Prekrižila sam ruke i stisnula usne u ravnu crtu, bila sam nervozna i pitala sam se zašto joj treba tako dugo da otvori.

Nakon još jedne minute sam odlučila otići, ali su se vrata tad otvorila i umjesto gospođe Smith se na njima pojavi muškarac u sivoj trenerci i bez majice dok je peškir bio oko njegovog vrata. Njegova duga plava kosa mu je padala lagano preko očiju, mokra i sjajna, a plave oči koje su se skrivale ispod kose su me odmjerile. Porugatala sam pljuvačku i tiho opsovala kada sam shvatila da je to onaj muškarac iz kluba.

"Hej", kaže prvi naslanjajući se od štok vrata, bio je iznenađen mojom pojavom i prema izrazu lica se također mene sjeća. Jako mi je neugodno sad i osjećam kako mi se obrazi žare, gutam pljuvačku po drugi put i lagano se nakašljam.

"Ovaj...hej, došla sam da posjetim gospođu Smith", govorim dok mi je glas postao izuzetno piskutav. Rukom je prošao kroz svoju kosu smaknuvši je sa lica, njegov pogled je lutao mojim licem i imao je skupljene obrve, a njegove ružičaste usne su bile lagano rastvorene.

"Ona se iselila prošle sedmice", odvrati uz slijeganje ramena "ja sad ovdje stanujem."

"Oh", je jedino što uspijem izustiti nakon svega. Moja nadanja potonuše i osjećala sam se nemoćnom pred njim zbog toga što mi je rekao. Izbezumljeno sam ga gledala, još uvijek daleko u svojim mislima čujem ga kako mi se obraća:

"Nešto je bitno?"

"Da, ali...ne znaš slučajno gdje je otišla?"

"Koliko znam u jedan starački dom", odvrati ponovo prolazeći rukom po mokroj kosi.

"Ne znaš ime staračkog doma?"

"Možda bih mogao saznati", kaže i val olakšanja me prođe zbog toga.

"Stvarno? Nije ti teško to?"

"Nije, rado ću pomoći ali...", zastane i okrene se iza sebe "trebat će mi neko vrijeme za to, želiš ući da napravim kafu dok to ne riješim?"

Ponovo osjećam napetost i dozu straha, moje tijelo se na trenutak u potpunosti ukoči, a prema njegovom izrazu lica primjetio je to.

"Ili ne moraš, u redu je, hoćemo na kafu? Ima u blizini jedan kafić..."