Potreban [✔]

7. Pod maskom

Izašao sam iz policijske stanice iza ponoći nakon što mi je policija rekla da ću morati platiti novčanu, dali su mi rok petnaest dana i prihvatio sam. Tip, za kojeg se ispostavilo da se zove Luke, je dobio zabranu prilaska Dori i veću novčanu kaznu zbog napada i uznemiravanja.

Dora me pratila prema izlazu u tišini, morao sam se vratiti nazad prema kafiću po svoje auto koje je ostalo tamo, a imao sam pješačiti najmanje pola sata do tog mjesta.

"Osjećam se loše", kaže Dora i pogledam je.

"Šta ti je sad?"

"Moraš platiti kaznu zbog idiota od mog bivšeg."

"Nemoj ponovo da započinješ..."

"Ali mi je krivo, nisi zaslužio."

"Zapravo, potukao sam se sa njim tako da sam i ja kriv."

"Ali si se potukao samo zato jer si me želio spasiti", uporno nastavlja Dora. Prekrižila je ruke dok su joj potpetice od martinki odjekivale popločanim pješačkim putem. Ulice su bile puste, duž cijele ulice su se nalazili stanovi, nekoliko prozora su bili osvijetljeni dok su drugi bili u mraku. Rasvjeta koja se razvukla niz pješački put je bacao jarku svijetlost, a na podu su nam se protegle crne siluete naših tijela koje su bile izdužene.

"Previše si tvrdoglava za moje živce", pomrmljam i čujem je kako se smije.

"O Bože, zašto mi je ovo trebalo", hvata se za glavu i nastavi se smijati.

"Opušteno, bar ti sad ono govno neće praviti probleme."

"Tu si u pravu."

"Zašto ga nisi prijavila prije?" Upitam i pogledam u nju, imala je spuštenu glavu i njena crna duga kosa koja je bila raspuštena je svezala u niski i labavi rep.

"Jer nije pravio ovakve scene, jes me uhodio, ali sve je bilo na granici normalnosti."

"Zašto ste se večeras našli?"

"Nismo, on me pratio do kafića i sjeo, htio je da se pomirimo, ali sam rekla da je gotovo između nas."

"Nije moje da pitam, ali zašto ste prekinuli uopšte?"

"Počeo je biti agresivan prema meni, jednom me ošamario jer sam razgovarala sa bratom", kaže potišteno. Nisam znao šta bih joj trebao da odgovorim na to, pretpostavljam da nemam šta da joj kažem. Nakon par minuti tišine mi se obrati:

"Zašto si se ti vratio nazad u London?"

"Ma...imao neke probleme", pomrmljam i Dora me uporno posmatra i postaje neizdrživo te nastavim "zbog cure."

"Oh", kaže i par sekundi ušuti prije nego nastavi "posvađali ste se ili..."

"Nije nam išlo", jednostavno odgovorim prisjećajući se onog dana kada je David došao prijetiti sa slikama. Šteta što je u tom trenutku nasilje i ubistvo bilo zabranjeno, jer ne bih požalio da sam ga pretukao do smrti.

"A volite se?" Upita me i odmahnem glavom.

"Ne znam."

"Kako ne znaš? Moraš osjetiti ako je ljubav."

Stigli smo do parkinga i dođem do svog auta, Dora stane kraj mene i naslonim se na haubu križajući svoje ruke. Bacio sam pogled prema nebu i zapitao se da li je Valeria doma ili negdje vani? Da li će posjećivati naše mjesto uprkos mom odlasku? To mjesto je bilo naše i posebno za mene, od tog mjesta je sve zapravo i započelo, tu sam joj prvi put dozvolio da mi bude tako bliska kao niko do sad i samo prisjećanje na tu noć mi ponovo vraća osjećaj njenih nježnih i hladnih prstiju koje dodiruju moj ožiljak. Tu sam joj ponudio ono što sam jedino mogao da joj pružim, a to je fizičku bliskost na šta je pristala. Da li bih ikada mogao da joj budem i psihički blizu? Da li bih mogao da joj to zaista pružim? Volio bih.

"Da li...da li te mogu nešto zamoliti?" Upita me Dora i povrati nazad u sadašnjost.

"Da?"

"Možemo li se naći jedan dan, sutra, prekosutra...kad budeš slobodan? Stvarno želim da se lijepo zahvalim i da se bolje upoznamo...ako nemaš ništa protiv, naravno."

Par minuta je gledam u tišini premišljajući se da li da prihvatim ili odbijem ponudu dok me ona u iščekivanju posmatrala. Odpušem i pomrmljam "može", te joj se na licu stvori široki osmijeh zbog toga. Razmjenuli smo brojeve i pozdravili se prije nego sam ušao u auto.

Put nazad do svoje ulice sam oduljio što sam više mogao. Trebalo mi je vremena da razbistrim um, sve što se večeras izdešavalo je bilo previše i moram da probavim pred spavanje, ako uopšte i zaspem. Ne žalim ni sekunde što sam Dori spasio život, iako sam se time uvalio u probleme, jer niko ne zaslužuje biti tretiran kao ona večeras. Dora se činila u redu, ali je nisam dovoljno znao, osim onog malo što mi je sama o sebi večeras odala, a svejedno sam pristao da izađemo. Zašto? Nemam konkretan razlog, pretpostavljam jer se osjećam dužnim da to uradim, bio sam prilično hladan prema njoj, ali takav sam prema svima.

U jednom trenutku me uhvati i grižnja savjest zbog toga. Sjetim se ponovo Valerije i toga kako sam je ostavio. Da je nisam dovoljno dobro poznavao ne bih toliko mario, ali pošto jesam ne mogu izbaciti iz glave pomisao da sam pristao izaći na kafu sa nekom drugom djevojkom koju jedan dan znam, a nju sam sa druge strane u potpunosti ostavio.

Prokletstvo bilo, zbog čega mi je ovo ikako i trebalo?

Zašto ne mogu jednostavno da prestanem razmišljati o njoj? O njenoj pojavi, njenim predivnim smeđim očima...prokletstvo.

A/N

Kraće je poglavlje i izvinjavam se zbog toga :/

Vjerovatno sad neće poglavlje izlaziti svaki dan kao inače iz razloga što mi manjka volja za pisanjem, a inspiracije imam i previše...trebam srediti sve, pripremiti poglavlja unaprijed jer ih nemam još puno do kraja ove priče, a osim toga pored ove pišem još jednu na profilu kojoj se također trebam posvetiti.

Nadam se iskreno da imate razumjevanja, a svakako se i nadam da niste razočarani u ovu priču ;)

Do sljedećeg čitanja ♡