Potreban [✔]

11. Izuzetak

Rekao sam svojima kako se moram vratiti nazad u Chicago. Mama se rastužila, a otac je potvrdno klimao glavom na moju izjavu. Znao sam da im fali moja prisutnost, stoga sam im obećao da ću ih od sada ćešće posjećivati. Počeo sam, barem mislim to, prihvaćati neke stvari takve kakve jesu i ne osjećam više pritisak kad god bih pomislio na London zbog prošlosti.

Pozvao sam Doru da me otprati na aedrom, da se pozdravimo i da joj poklonim nešto. Ne sumnjam da ćemo se vidjeti i nakon ovoga, volio bih to zaista, činila se kao osoba koja je spremna biti od pomoći. Dora je, bez sumnje, pridobila moju pažnju na sasvim spontan način i ne bunim se. Bila je jedna obična djevojka čistog karaktera i bez zlih namjera, ali nikad ne može zamjenuti ženu koju ću sresti nakon mjesec dana neviđenja.

Na samu pomisao da ću vidjeti Valeriu osjećam se izgubljeno i nemoćno, osjećam strah da sam je izgubio, plašim se da neću znati postupiti prema njoj ukoliko bi zaplakala.

Na prostranoj sali smo stali dok su oko nas prolazili ljudi sa koferima u rukama ili putničkim torbama, Dora je stojala nasuprot mene sa prekriženim rukama posmatrajući cijeli prostor oko nas izbjegavajući moj pogled. Znao sam da joj teško pada ovaj rastanak, jasno je dala do znanja da joj je stalo do mene.

"Dakle, to je to?" Upita me i pogleda svojim zelenim očima koje su se počele puniti sa suzama.

"Vratit ću se, obećavam", kažem joj uz blagi osmijeh kojeg ona nije uspjela da uzvrati. U pozadini se čuo ženski glas koji je nagovijestio da let za Chicago kreće za manje od deset minuta. Izvadim iz džepa kutijicu i pružim joj na dlan. Isprva me zbunjeno gledala, ali je onda uz negodovanje krenula vratiti kutijicu gdje je zaustavim:

"Nemoj da se sad svađamo pred rastanak, ovo je samo mali poklon od mene da imaš zs uspomenu i kao znak zahvalnosti što si bila tu za mene."

"Ali..."

"Ništa ali, uzet ćeš to i kraj rasprave."

Još jednom se oglasio let i pogledamo se na kratko.

"Sretan put", kaže tiho i nasmije mi se. Klimnem potvrdno glavom te joj priđem lagano, nesiguran u ono što namjeravam oprezno je uzimam oko struka i povučem u zagrljaj. Dora me momemtalno obavija rukama oko vrata i snažno zagrli. Izmaknuo sam se od nje i utisnuo poljubac na njeno tjeme, zbunjen svojim činom i onim štomse desilo okrenuo sam se i otišao od nje.

***

Povratak nazad u Chicago je čudan, gotovo stran jer sam ga nekada smatrao svojim utočištem, ali sada gledam kako i on polako, ali sigurno kreće da ostavlja bolna sjećanja na neki život u kojem sam pokušavao da pronađem utočište i spas od prošlosti. Sada sam već drugačiji nego što sam bio kad sam tek došao i možda ove promjene nisu puno uočljive svejedno sam ih osjetio.

Ugledao sam Valeriu u daljini, onako sitna i predivna stojala je na prostranoj hali aedroma. Prišao sam joj i stao na metar udaljenosti i gledao u njene tople smeđe oči koje su skrivale tugu.

"Hej", tiho prošaputa.

"Hej, idemo li?" Upitam je blagim tonom i pratim je prema izlazu. Očekivao sam da bi možda zaplakala ili me napala što sam otišao, ali umjesto toga se samo pozdravila i šutke krenula prema autu nedaleko od aedroma.

Vožnja do staračkog doma je bio tih, Valeria je vozila i bez ikakvog ispitivanja stigla do doma dok sam ja imao milijun stvari koje su mi se motale po glavi. Srce mi  je željelo iskočiti iz grudnog koša kada smo stigli i krenuli prema sobi gdje je gospođa Smith. Valeria je stala pred vrata i pogledala me na kratko, prepuštajući me unutra prvog.

"Ideš i ti?" Upitam, ali ona me samo zbunjeno pogleda.

"Želiš li biti nasamo sa njom?"

"Nisam planirao...", pomrmljam i pratim je kako ulazi sa mnom u sobu i zatvara vrata.

Trebala mi je njena blizina u ovoj situaciji, koliko ne želim da me vidi kako se slamam toliko želim da bude tu uz mene kako se ne bih ponovo vratio na dnu ponora. Povratak nazad u London me osvijestio malo, možda je na uvrnuti način dobro došlo što sam otišao.

Ugledao sam gospođu Smith na bolničkom krevetu, slabašna i blijeda izgledala je kao cvijet koji vene, više nema živahnog sjaja u očima niti je zračila pozitivnom energijom. Srce mi se stegnulo dok sam joj prišao krevetu, nježno mi se nasmijala i poljubio sam je u čelo.

"Nema me malo i već mi tu veneš", kažem polušaljivo izmamivši joj osmijeh.

"Žao mi je, željela sam da te vidim još barem jednom..."

"Ne govori tako, vidjet ćemo se još puno puta", govorim dok joj držim ruku. Tiho je uzdahnula i drugom rukom me obujmi za obraz.

"Znam da ne želiš da prihvatiš istinu, ali prije ćeš preboljeti..."

"Nemoj", prekinem je i poljubim obe ruke "ne želim o tome da pričamo..."

"Ash..."

"Rosalié", kažem i gospođa Smith me pogleda tužno "molim te, želim da provedem ove zadnje trenutke kako treba", jedva završim i ona šutke klimnu potvrdno glavom. Do kraja posjete smo tiho razgovarali, a Valeria je sjedila u jednom kutu sobe i čekala. Kada sam izašao iz sobe i krenuo Valeriom nazad prema njenom autu shvatio sam koliko sam toga izgubio i koliko ću tek da izgubim.

"Da te vozim nazad prema tvom stanu?" Čujem je kako mi se obraća i okrenem glavu prema njoj te potvrdno klimnem. Nismo puno komunicirali i činilo mi se kako sam izgubljen slučaj nakon svega pored nje, nekad smo imali toliko toga o čemu bismo mogli pričati, a sad kao da je sve to isparilo iz nas i nestalo u potpunosti.

Ušao sam u stan i ona je za mnom. Pomotrila je stan u tišini, prvi joj je put da je ovdje, a meni prvi put da ikoga uvedem unutra.

"Hvala ti što si me zvala", rekao sam kako bih razbio tišinu i okrenuo se prema njoj. Stojala je pored sofe naslonjena i potvrdno klimnula glavom.

"Zaslužio si da znaš, ipak ti je ona bitan faktor u životu."

"Jeste, ali nažalost i njega gubim", kažem i slegnem ramenima te pogledam na kratko prema kuhinji "izvini...nisam ni pitao da li želiš šta popiti?"

"Ne, ne, u redu je. Samo me zanima gdje ti je kupatilo?"

Pokazao sam joj put i otišla je. Nakon par minuta joj se oglasio mobitel u torbi.

"Valeria, neko te zove!" Kažem i uzimam mobitel. Nije moje bilo da pogledam, ali čim sam pročitao ime Noah smučilo mi se. Prekinuo je poziv, a odmah poslije toga joj je stigla poruka od njega:

Možemo se kasnije naći na kafu kad budeš slobodna :)

Kroz glavu mi prođu stotinu nekakvih pitanja, Valeria je ušla u sobu i kada je ugledala da držim njen mobitel u rukama stala je.

"Izvini, nisam ništa gledao", rekao sam brzo i pružio joj mobitel "zvao te neko."

"Aha...", pomrmlja i otkuca poruku. Radoznalost me izjedala dok sam stojao pored nje.

"Da, ovaj...imaš vjerovatno drugih obaveza. Hvala ti još jednom."

"To mi je bio najmanji problem Ash, zaista", kaže i uzima torbu u ruke "nadam se da će gospođa Smith biti bolje."

"I ja", kažem i otpratim je do vrata. Uputila mi je blagi osmijeh i izašla dok sam zatvorio za njom i tiho opsovao.

Ko je, zaboga, taj Noah?