Potreban [✔]

12. "Moje saučešće"

Prošla su dva dana od Ashevog dolaska. Bilo je čudno biti sa njim i provoditi vrijeme bez ikakve razmjene riječi ili ikakvog kontankta. Onog dana kada sam izašla iz njegovog stana postao je još tiši i distantniji nego ikad prije, a vjerujem kako i znam koji je razlog. Vidio je Noahovu poruku ili poziv, a možda i oboje. Nije me ništa želio pitati povodom njega, možda je čak pretpostavio da sam nastavila dalje i da me izgubio.

U šest sati jutra sam dobila poziv od njega. Ustala sam i javila se, ali sa druge strane sam jedva prepoznala Ashev glas koji je pucao po šavovima:

"Valeria otišla je", šaptao je dok sam već tražila odjeću po ormaru.

"Gdje si da dođem", kažem i brzo prekinem poziv te se uputim prema staračkom domu. Kroz glavu mi prolazi sve i svašta, od toga kako je Ash sad ostao bez osobe koja je bila tu za njega do toga da će ponovo morati proživjeti isti pakao iznova i tu mu ne mogu pomoći.

Kada sam stigla u čekaonicu nije mi trebalo puno da ga ugledam kako stoji i nervozno prolazi rukom kroz kosu sa crvenim očima. Čim me ugledao krenuo je prema meni, ali i ja prema njemu i obavijem ruke oko njegovog vrata. Zagrlila sam ga snažno dok je on zagnjurio svoje lice na moje rame drhteći i stišćući me u potpunosti u sebe.

"Ššššš dobro je, tu sam Ash", šaptala sam mu i gladila ga po kosi dok su se i meni oči punile sa suzama.

"Ona...ja...jutros sam dobio poziv", govorio je isprekidano.

"U redu je, tu sam." Izmaknuo se od mene i stisnuo moju ruku, uzvratila sam stisak te smo polako krenuli prema izlazu.

***

Na sahrani je bilo malo ljudi, da li zbog toga što ih većina nije znalo ko je gospođa Smith ili zbog toga što nije imala puno osoba koji su se brinuli oko nje nisam znala. Tmurno je vani vrijeme i još tmurniji mi koji smo danas prisustvovali sahrani. Do mene je stojao Ash odjeven u crno poput mene, držao me je za ruku poput malog djeteta ponalažeći u tom jednom stisku svoj mali spas od propadanja.

Smrt je ili pouka ili ponor u koji propadaš. Ili te jača ili te slomi. Mrzila sam sahrane i sve vezom smrti, sreća mi je što nisam imala sa tim puno iskustva, ali Ash? On ovo proživljava po treći put, ne mogu ni zamisliti kako mu je.

Nakon posljednjih izmjenjenih riječi i molitvi svi su se razišli, a Ash se približio svježoj zemlji ispod koje leži žena čistog srca i postavio ružu na vrhu i zaplakao.

Nisam bila dobra u tješenju, stoga sam se spustila pored njega zanemarujući činjenicu da ću se sva isprljati od zemlje i zagrlila ga najjače što sam mogla ispuštajući i sama pokoju suzu. Asha je ipak više bolio njen odlazak nego što će mene da boli. Ne znam koliko smo dugo sjedili na vlažnoj zemlji, ali kada je kiša počela da pada ustali smo i uputili se prema našim autima.

"Valeria", dozvao me iza leđa te sam se brzo okrenula. Stojao je nesiguran, shrvan i prije svega umoran i posmatrao me svojim uplakanim očima.

"Da?"

"Ne mogu u svoj stan, ne mogu večeras tamo...", rekao je i potvrdno sam klimnula glavom. Ne bih vjerovatno ni ja mogla biti i stanu preko puta kojeg je nekad živjela osoba koja me voljela poput rođene majke.

"Možeš kod mene", rekla sam i ušla u auto. Pratio me do mog stana te smo ušli unutra. Skinula sam svoj mokri kaput i odložila ga na stolicu da se osuši, te krenula u kupatilo sa svježom odjećom kako bih se istuširala i presvukla.

"Ne znam da imam ikakvu odjeću za tebe ovdje, moram vidjeti...", rekla sam Ashu koji je sjedio na sofi.

"Nema veze, samo ću skinuti sako i počistiti ovo."

"Čekaj, imam možda majicu za tebe", rekla sam i otvorila drugi ormar. Uspjela sam pronaći sivu majicu i trenerku koje su bile za mene troduplo veće i bacila mu u krilo. Zbunjeno je pogledao u odjeću, a onda i u mene.

"U stanu nosim inače mušku odjeću", objasnim i on klimne glavom. Otišla sam da se istuširam, a kada sam se vratila Ash je bio presvučen te sam uzela njegovu odjeću i stavila na pranje.

"Jesi gladan?" Upitam.

"Ne mogu jesti, ali hvala."

"Nisi ništa od jučer jeo, moraš nešto", kažem i on slegne ramenima.

"Nemam apetiti."

"Ash", okrenem se prema njemu i položim ruke na njegova ramena "znam da ti je teško, možda čak i teže nego što bi bilo prosječno jer si prošao kroz sve i svašta, ali postoje osobe koje brinu za tebe zato molim te jedi nešto."

"Dobro", reče tiho i izmaknu se. Izdahnula sam tiho i uputila se u kuhinju tragajući za nečim brzim i jednostavnim za pripremu. Napravila sam špagete i sjela za stolom sa njim jesti, Ash je bio iscrpljen i umoran, odmah poslije jela je krenuo leći. Smjestila sam ga u svoj krevet i pokrila.

"Gdje ćeš ti?" Upita tiho u polumračnoj sobi.

"Ne mogu još da spavam, ne brini."

"Valeria, nemaš pojma koliko sam ti zahvalan..."

"Spavaj Ash, sutra možemo da razgovaramo. Sad je kasno, laku noć." Zatvorila sam vrata za sobom i otišla do balkona, naslonila sam se od ogradu i gledala u crno prostrano nebo. Nikad ne bih pomislila da ću upoznati nekog ko će da mi ovoliko znači kao on, ali evo ga, leži u mojoj sobi shrvan zbog gubitka.

Osjetim da su mi obrazi vlažni, te ih brzo krenem brisati. U vraga, boli me što ga sudbina ovoliko muči, boli me vidjeti ga ovako shrvanog znajući da mu pomoći ne mogu.

Vratila sam se u spavaću sobu, ležao je na leđima sa sklopljenim očima i izgledao tako spokojno i lijepo. Barem dok spava ne izgleda kao da ima milijun problema i muka, prišla sam krevetu i sjela pored njega, ujednačeno je disao i polupokriven, uzela sam deku i ponovo ga pokrila do kraja, a potom ga poljubila u obraz nježno i izašla iz sobe.

Sjela sam u dnevni boravak i uzela neku staru deku kojom sam se pokrila i legla da spavam.

Dokle ova patnja da traje?