Potreban [✔]

13. Njegovo vlasništvo

Nisam znala kada sam zaspala, ali sam čula Ashov glas kako me polagano diže iz sna. Otvorila sam oči i vidjela ga kako sjedi pored mene sa dvije velike šalice kafe. Potrljala sam svoje oči i tiho ustala zagrnuvši se sa dekom. 

"Jutro", kaže prvi i pruži mi šalicu na šta tiho zahvalim.

"Jutro."

"Nisam te želio buditi, ali mobitel ti nije prestao da vibrira. Noah te zove", nakon njegovih riječi naglo otvorim oči. Ash odmahne glavom te nastavi:

"Javio sam se i rekao da spavaš, te da ćeš se javiti kad ustaneš. Nadam se da se ne ljutiš."

"Ne...u redu je."

"Odlično, ja svakako moram ići", kaže i ispija svoju kafu.

"Gdje ćeš?"

"Nazad u svoj stan", kaže jednostavno. Mobitel mi ponovo zavibrira. Ispričam se i ustanem sa sofe te odem do kuhinje.

"Noah", kažem i čujem sa druge strane automobile.

"Zaboga Valeria, brinuo sam."

"Izvini, teški su mi ovi zadnji dani."

"Javio se neki muškarac maločas, da li je to Ash?"

"Jeste, on je."

"Nisi mu rekla ko sam?"

"Nisam, ne znam kako da mu to kažem..."

"Znaš da mu trebaš reći."

"Znam, reći ću mu."

"U redu, samo sam želio da provjerim kako si. Moram ići sad, čujemo se."

Prekinula sam poziv i lagano se okrenula i ugledala Asha na pragu kuhinje. Posmatrali smo se nekoliko sekundi u tišini, u glavi mi zuje pitanja i strah da je čuo razgovor i krivo protumačio.

"Ash..."

"U redu je, mislio sam samo da donesem šoljicu i idem", kaže uz slabašan smiješak te uđe u kuhinju. Čuo je apsolutno sve, to znam jer ga njegovo ponašanje odaje.

"Moramo razgovarati..."

"Ako je o Noahu nemaš mi se razloga pravdati Valeria", rekao je tiho okrenut mi leđima. Srce mi se slamalo, znala sam da će krivo sve da shvati, ali ne mogu ga ni kriviti poslije svega što je prošao.

"Nije mi Noah momak", kažem sa promuklim glasom, pokušavajući da zvučim što smirenija, ali strah pomješan histerijom je odjeknuo prostorijom prije nego li sam uspjela išta poduzeti povodom toga.

Ash se nasmijao još jednom i nisam znala da li zbog nevjerice, olakšanja ili zbog nečeg sasvim drugog, ali koji god razlog bio iza toga nisam znala da li bih trebala da se osjećam išta bolje povodom toga.

"Sve i da nije Valeria ne moraš mi se pravdati, ja sam taj koji je otišao, ne zaslužujem te jednostavno..."

"Ne govori to!" Vrisnem na njega dok uzrujano prođem rukom kroz kosu. Ash me nijemo posmatra.

"Izvini...", prošapće i odloži šoljicu na radni stol dok mi prilazi, osjećam se toliko izgubljeno i bijesno ni sama ne znajući tačan razlog tome, a što mi je bivao bliže to sam počela biti uzrujenija.

"Svaki dan, svaki prokleti dan sam razmišljala o tebi", kažem polako dok ga gledam u oči "svaki put sam se pitala zašto si otišao, zašto mi nisi rekao kao što si obećao da hoćeš reći razlog odlaska..."

"Nisam mogao..."

"Zašto!?" Ponovo povisim ton i osjećam kako polako, ali sigurno gubim svo strpljenje koje posjedujem "zašto Ash? Obećao si!"

"Ne mogu ti reći razlog, ne mogu...", okrene mi leđa i hitrim koracima izađe iz stana ostavljajući me opet samu. Gledala sam u prazno i tiho izdahnula, ali nemir nije izlazio iz mene. Ne, ovoga puta ga neću pustiti da ide. Okrenula sam se žustro i uzela ključeve auta i zatvorila za sobom stan, strčala sam niz stepenice i krenula na parking, Ashov džip je već izašao zbog čega sam još više požurila da krenem za njim. Neće mi pobjeći, prokleto neće...

Izašla sam na glavnu cestu i vozila prema pravcu gdje sam ga zadnji put vidjela, njegovog džipa više ne vidim nigdje. Vozila sam do njegovog stana, ali ga tamo nije bilo, vozila sam prema šumi i kada sam stigla gore također ga nije bilo. Zaboga, gdje je...

Nervozno sam udarala prstima po volanu grickajući usnu kada mi je sinulo da je kod jezera otišao, barem sam se nadala da jeste. Požurila sam tamo, vozila sam što sam prije mogla i molila se da ću ga tamo naći. Ovo me podsjećalo na dešavanja prije skoro više od dva mjeseca kada sam ga pratila kako bi sve riješila sa njim između nas, a sada se ponavlja historija.

Moje molitve su bile uslišene kada sam ugledala u daljini njegovo auto, bilo je već mračno vani, a u džipu ga nije bilo. Parkirala sam auto kraj njegovog i izašla, te se odmah zaputila prema ogradi, ali i sa ove daljine sam mogla zaključiti da tu nije i to me počelo da brine. Stigla sam do ograde i počela da gledam prema jezeru i tu sam vrisnula.

Ash je licem okrenut prema vodi na samoj obali jezera. Preskočila sam ogradu u naletu adrenalina i bez slomljene noge ili ruke dospjela do njega. Okrenula sam ga prema sebi, bio je mokar, hladan i bez ikakvih naznaka života. Koliko je već ovdje? Da li je...da li je?

"Ash...prokletstvo", suze su mi krenule dok sam drhtavim rukama kucala broj hitne pomoći, kada se javio ženski glas brzo sam rekla lokaciju i prekinula poziv. Nije disao, nije reagovao na dodir, njegove oči su sklopljene, a lice mu je modro. O Bože, jesam li zakasnila?

Počela sam da mu masiram srce, a potom sam vršila udavavnje na usta i tako narednih deset minuta u očaju i bjednom pokušaju da ga vratim u život. Počela sam da osjećam umor, ali nisam odustajala iako mi sve govori kako sam zakasnila i kako je gotovo...izbacio je vodu iz sebe, ali i dalje nisam mogla da osjetim kako diše.

Hitna je došla, nisam prestajala da plačem čak ni tada kada su podigli njegovo tijelo u bolnička kolica dok su mu stavljali respirator, u ovakvom stanju nisam mogla da se sama vozim u bolnicu. Zvala sam Ryana koji je bez prevelikih pitanja došao po mene.

Vozili smo u tišini, moja odjeća je bila mokra, a koža plava od hladnoće, Ryan me zabrinuto gledao dok je pustio grijanje u automobil. Ja sam, međutim, u tišini gledala kroz prozor. Prestala sam da plačem, ali osjećaj nemira i straha mi još uvijek ne napuštaju tijelo, umorna sam od plakanja i želim što prije da dođem i saznam da li je živ.

Izletila sam iz auta kada je Ryan parkirao i otrčala u bolnicu do pulta. Ryan me pratio, dozivao me, ali nisam marila uopšte, jedino što sam željela je da znam da je preživio.

"Ash Petrov", rekla sam brzo ime i prezime njegovo dok me žena iza pulta prijekorno gleda:

"Jeste dio porodice?"

"Spasila sam mu život, želim da znam da li je dobro!"

"Valeria smiri se molim te", kaže mi Ryan i stisne me blago za rame.

"Trenutak samo", kaže žena i ukuca nešto na kompjuter.

"Na prvom je spratu, desno krilo i prva vrata desno."

"Hvala", reče Ryan umjesto mene jer sam već krenula prema tamo. Stigao me i zaustavio pred vrata.

"Šta to radiš? Pusti me!"

"Valeria, molim te smiri se, praviš scenu..."

"Ryane ne govori mi šta da radim, znaš vrlo dobro kako se sad osjećam."

Ryanu lice poprimi tužan izraz i momentalno se pokajem šta sam rekla. Uzimam ga za ruku i pustim suzu te se tiho izvinem, zagrli me istog trena. Volim ga samo jer me razumije bez obzira na sve. Gubim razum otkako je Ash ušao u moj život, ali i to je ljubav mislim.

"Molim te samo pokušaj biti smirena, tu sam uz tebe okej?"

Potvrdno klimnem glavom kada nam u susret dolazi doktor.

"Vi ste zbog Asha Petrova tu?"

"Da", kažem lagano stiskajući Ryanovu ruku.