Potreban [✔]

8. "Nemam još puno"

Kišno jutro u Chicagu su uvijek nekako bili depresivniji nego u bilo kom drugom gradu u kojem sam bila. Grad se učinio tako tužnim i depresivnim, a ljudi su se činili još odvratniji i nekulturniji nego što bi trebali biti.

Tako sam se, kada sam došla u starački dom gdje je gospođa Smith bila, skačila sa ženom na recepciji koja je upisivala posjetioce govoreći mi kako je ostalo još pola sata posjete i kako bi mi bilo bolje da navratim sutradan. Noah je, vidjevši moju moj bijesni pogled i lagano cupkanje noge koje je pretstavljalo da sam rubu živaca, rekao recepcionarki da nam neće trebati dulje od petnaest minuta nakon čega je ona uz tiho gunđanje zapisala naša imena i ravnom bojom glasa izrecitila broj sobe u kojoj je ležala.

"Smiri se", šapnuo mi je Noah kraj uha čim smo se malo udaljili od ogave žene jer sam počela da psujem.

Oko dva sata smo se Noah i ja putem telefona dogovorili sastati. Jučer smo, poslije kafe, razmjenili brojeve kako bismo ostali u kontaktu i mogli bez nepotrebnog stresa se dogovoriti kad bi bilo najpogodnije da idemo u starački dom.

Još uvijek sam u fazi navikavanja da sam se sasvim spontano spetljala sa muškarcem koji mi se udvarao u klubu, da li je to bilo djelo sudbine i neki znak ili prilika da zaboravim na Asha? Ne bih znala reći, ali ta vrsta privlačnosti definitivno nije postojala između nas. Mislim da je Noah i sam shvatio kako nema šansi kod mene, a osim toga njegovo mi je društvo prijalo samo u smislu prijatelja i ničega drugog, a pretpostavljam da i on to na isti način gleda kao ja. Na kafi smo se super slagali, saznala sam da je od mene dvije godine stariji, te da radi u banci što me iznenadilo jer se uopšte nije činio kao takav. Nismo se puno doticali teme vezom gospođom Smith niti je njegova radoznalost postala nepodnošljiva, suzdržavao se postavljati previše pitanja i dao mi slobodnog prostora zbog čega sam bila neizmjerno mu zahvalna.

Kada smo stigli pred sobu pokucali smo na vrata i ušli, odmah sam je zapazila na bolničkom krevetu i pored nje njena njegovateljica. Čim me ugledala osmijehnula se, prišla sam njenom krevetu i povukla stolicu bliže do nje, Noah je stojao pored mene.

"Kakvo ugodno iznenađenje", kaže Smith.

"Kako ste?" Upitam je i ona pogleda prema njegovateljici koja se činila kao da nas uopšte ne primjećuje.

"Baš sam danas razmišljala da li se Ash vratio...", mrmljala je i sa nadom u očima me pogledala, ali vidjevši da joj nisam dala odgovor izdahnula je.

"Nemam još puno...", kaže i nešto me zbog te izjave stegne oko srca "voljela bih da dođe još jednom da ga vidim."

"Došla sam da vas pitam...da li vam je rekao gdje je otišao?"

"U London", odvrati iste sekunde "mislila sam da je bila samo prolazna faza...znaš, ona njegova tuga?"

"Nije vam rekao zašto je otišao?"

"Nije, ali sam već mogla naslutiti da se nešto desilo između vas."

"Ne odgovara na moje pozive, niti na poruke...ne znam šta da radim", kažem očajno, a Noah je bio posve tih, zaboravila sam i da je uopšte bio prisutan u sobi.

"Pošalji mu poruku, neka nazove jer sam ja u pitanju...prenesi mu da ga želim vidjeti prije nego odem."

"Obećavam da hoću", uzela sam ju za ruku koju je ona potom lagano stisnula i blago mi se nasmiješila. Nisam je poznavala, ali na prvi mah se činila kao osoba koja se vrlo brzo prišunja u nečije srce i postane nezaboravna i draga. Ostali smo još par minuta, Noah joj je vratio ogrlicu na šta mu je ona srdačno zahvalila, te smo izašli iz staračkog doma. Bila sam među svojim mislima, razmišljajući kako da prenesem Ashu poruku i da li će uopšte pristati da se vrati, možda neće ni pročitati poruke koje mu pošaljem...

"Hej, ovaj...želiš li popiti kafu?" Čujem Noaha iza sebe i lagano se okrenem prema njemu. Bio je odjeven u blijedo plavu majicu i crne hlače, njegova poduža kosa je svezana u malu punđu na vrhu i imao je nedefinisani pogled. Slegnula sam ramenima i rekla mu da ću ga pratiti zbog čega mi on nervozno mahne rukom.

Vozili smo se deset minuta, trudila sam se biti što svjesnija tokom vožnje i što manje razmišljati o Ashu, ali je bilo prokleto teško, pogotovo zbog toga što sam ja morala biti ta da mu prenesem te užasne vijesti. Ne mogu ni zamisliti kako će se osjećati, izgubio je toliko osoba u životu koje su mu bile bitne, možda i više nego iko u prosječnom životu. Gospođa Smith je bila bitna tačka u njegovom životu, nije mi trebalo puno da to sama zaključim, prema njenom pogledu i tonu dok je pričala o Ashu dalo se prepoznati posebna konekcija između njih dvoje, a i osim toga, Ash nije bio tip koji bi išao u kupovinu sa bilo kim, jednostavno je povučen i voli samoću, dok je ona vjerovatno bila jedina dodirna tačka van njegovog oklopa. Izgubi li nnu, izgubit će vjerovatno i sebe i šanse da ponovo proživi pakao su bile gotovo identične kao sa šansom da na licu mjesta umreš kada bi skočio sa nebodera.

Kada smo stigli pred kafić naručili smo topli napitak. Noah je šutio par minuta, posmatrajući me u tišini i igrajući se sa svojim srebrenim prstenjem na ruci. Nisam ga pitala da li je zaručen niti da li ima djevojku, činilo mi se neprikladnim da ga to pitam, a pored toga nisam željela da krivo protumači moje pitanje.

"Smijem te nešto pitati?" Najednom mi se obrati i pogledam u njega, bio je nervozan.

"Naravno, pitaj."

"Taj Ash...to ti je bivši?" Podiže obrvu i zagrize svoju usnu. Odpušem tiho i naslonim lice od dlan.

"On je...", započnem i stanem, premišljajući se da li da mu kažem cijelu istinu ili polovično tačnu "komplikovano je."

"Gle", nasloni se od stol bivajući mi malo bliže, osjetila sam njegov mošusni miris koji me smirivao, ali i uzrujavao istovremeno, no nisam se odaljila sa mjesta  "ne znamo se dovoljno dugo i shvatam ukoliko nemaš dovoljno povjerenja u mene, ali...ako želiš ikad porazgovarati o tome ili ako ti zatreba neko da ubiješ svoje vrijeme ili skreneš misli možeš računati na mene."

Blago sam mu se nasmijala i uzvratio je osmijeh. Noah se činio kao predraga osoba i bilo bi zaista gubitak izgubiti takvu osobu poput njega u životu, stoga sam bila još odlučnija i spremnija da ga zadržim i da produbimo naše odnose.

"On je bio moj...pa, pacijent rekla bih", započnem dok sam se igrala sa drškom od šolje sa čajem "htjela sam mu pomoći, imao  je svojih psihičkih problema, bio je povrijeđen", objašnjavam i Noah me pomno sluša klimajući oprezno glavom.

"Međutim, naši odnosi su postajali prisniji, nisam mogla da odmah shvatim kako sam ga počela zavoljeti, svo sam se vrijeme uvjeravala da mi je privlačan i samo trenutačna želja u životu, ali kada je otišao...shvatila sam koliko sam ga uistinu trebala kraj sebe, no bilo je prekasno."

"Zašto je otišao?"

"Ne znam tačan razlog, govorio je kako ćemo se udaljiti kada naša fizička privlačnost pređe u nešto initimnije od toga, plašio se zavoljeti i biti voljen, ali rekao mi je, obećao mi je da će mi reći kada se to desi, međutim nije."

"Pokušala si ga kontaktirati", prokomentira i ja lagano klimam glavom, ne znam šta mu prolazi kroz glavu, ali njegova ruka završi preko moje i ne znam kako se trebam osjećati u tom momentu.

"Mislim da bi se gadno pokajao i zeznuo da te izgubi, biće mu previše kasno kada ti kreneš dalje."

"Mislim da nije tako", pomrmljam i Noah se sjetno nasmije.

"Vjeruj meni", kaže i dodirne svoj prsten "prošao sam kroz to, bili smo zaručeni, ali je za svoju djevojačku večer imala saobraćajnu nesreću, četiri dana pred naše vjenčanje."

"Noah...", izustim u šoku, spustio je pogled na svoj prsten i izdahnuo  te kaže:

"Teško je, ali osjećam se bolje."

"Nisam znala...žao mi je."

"U redu je, želim samo da ti kažem da još malo pričekaš, ali ako on nastavi dalje svojom hladnokrvnošću da i ti nastaviš...jer nema smisla da svoje vrijeme trošiš i uništavaš ukoliko on ne želi da shvati."

Klimnula sam glavom i poslije toga u tišini sa njim ispila kafu, u glavi premotavajući naš razgovor svaki put iznova.