Potreban [✔]

1. Nazad u prošlost

Izašao sam iz aedroma i zapljusnu me vlažan i hladan zrak Londona. Kiša pomješana krupnim pahuljama se spuštala brzo na zemlju dok su ljudi oko mene trčali sa kišobranima koje su kupili u maloj trgovini kod aedroma. Uzeo sam svoj kofer u ruke i krenuo prema jednom taksisti i rekao mu adresu. Klimnuo mi je glavom i sjeli smo u auto te se uputili prema gradu.

Sjedio sam do prozora i gledao prema ulicama Londona koje sam kao mlađi poznavao napamet zbog svog noćnog života putem kojeg sam pokušavao bježati od svog usranog života.

Nekad sam volio London, sad ga samo poznajem kao grad, a ne ljubav i sklonište od problema. Ironično je, ipak, što se vraćam njemu nazad zbog problema, ali drugog izlaza ne vidim još uvijek.

Kada se taksista zaustavio pred ulaz uplatio sam mu i izašao. Ispred mene je bila dvospratna kuća obojana u blijedu plavu nijasu. Mali vrt i garaža su bili lijepo sređeni za oči prolaznika i turista, a sami izgled kuće je bio lijep i ugodan. Prišao sam ulaznim vratima i pozvonio, a onda, nakon tri minute čekanja se na njima pojavi srednjovjekovna žena smeđe kose koja je uvijek bila vezana u čvrstu punđu.

"Ash?" Ciknu i baci mi se u zagrljaj zanemarivši da sam obliven kišom i snijegom. Uzvratim joj zagrljaj i uđem unutra dok sam za sobom vukao kofer. U hodniku se pojavi i moj otac koji je na sebi imao trenerku i džemper, kao inače sa svojom crnom kratko podšišanom kosom.

"Dobrodošao nazad", rekao mi je nakon što se moja mati odvojila od mene, pa mi je i on pritekao u kratak, ali čvrst očevski zagrljaj.

"Pa otkud tebe? Što se nisi najavio da napravim nešto za jesti", prijekorno će mi mama i vodi me u dnevni boravak. Nije se skoro ništa promjenulo, osim što je bilo još veći pustoš otkako sam otišao.

"Sve se desilo u zadnjem času", kažem kratko i sjednem na mekanu bež sofu dok je mama pobjegla u kuhinju da nam pravi kafu.

"Kako je u Chicagu?" Upita me otac i ja sliježem ramenima. Moji roditelji su pristali da se odselim tamo u nadanju da ću biti bolje jer me London previše prisjećao na sve, a ja također nisam više želio ni mogao da ostanem i prolazim kroz isto, trebala mi je promjena.

"Dobro je, lijepo je tamo", kažem trudeći se da ne probudim sumnju u svojim roditeljima, ali znao sam da će kad tad posumnjati na moj povratak u London.

"Vidim dobio si malo i na kilaži", primjeti mama i ja joj se nasmijem sjetivši se gospođe Smith i njenih ukusnih jela koje bi mi pripremala za ručak i ponekad za večeru. Govorila je kako voli kuhati, ali nije imala kome, a sama to nije mogla jesti pa joj je bilo drago što sam došao kao naručen njenoj želji. Udovoljio sam joj jer vidjeti gospođu Smith sretnu je kao da vidiš jednu mladu osobu punu života kako diše punim plućima, simpatično je i neodoljivo.

"Da, šta da kažem, imam dobru kuharicu", otac i mama me značajno pogledaše, ali se brzo nadovežem "gospođa Smith, živi preko puta moga stana i zrela je za starački dom."

"Oh, pa to je...", zastane mama birajući adekvantnu riječ "lijepo."

Njena želja je da nađem djevojku koja će me učiniti sretnom, ali tu joj želju neću moći ispuniti, a mogao sam...da nisam ovako uništen.

"Šta ćeš da skuham za jesti?" Upita me nakon iznimne tišine i ja joj uputim osmijeh koji mi uzvrati.

"Štagod ti želiš", odvratim i ona se zaputi u kuhinju nazad. Uzeo sam kofer i otišao u svoju nekadašnju sobu. Od mog odlaska ništa se nije promjenulo u sobi, osim što je čistija i što nema razbacane odjeće po podu i stolici kao nekad. Knjige su uredno složene na polici pored kreveta, a u ormaru je bila uredno pomotana odjeća. Iz kofera sam izvadio svoju trenerku i majicu, te sam otišao u kupatilo da se istuširam.

Čim sam stao ispod tuša i pustio vodu realnost me obujme i sve mi se slegne od prethodne noći. Otišao sam, na kraju, ipak. Pozdravio sam se Valeriom ni ne kazujući joj za svoj odlazak, a njeno lice od sinoć ne mogu izbaciti iz glave. Bila je slomljena i uplašena da odem, nije ni slutila da sam u autu imao spakovan kofer i avionsku kartu. Hoće li mi moći oprostiti to uopšte? Imao sam propuštenih poziva od nje i poruku kada sam sjeo u avion:

Kad si mi planirao reći da si se odčlanio?

Nije tad ni znala da odlazim, ali nisam sumnjao u to da će saznati uskoro jer znam Valeriu, neće imati mira dok me ne pokuša naći, ali šta će biti kada shvati da sam otišao u potpunosti iz grada? Da li će i tad da me traži? Sumnjao sam u to. Volio bih da može nastaviti dalje, zaslužuje ljubav koju joj ja ne mogu dati, zaslužuje pažnju i sreću, a kod mene to neće moći naći.

Topli mlaz je počeo da bude hladniji i shvatio sam da sam previše dugo već u tuš kabini. Izašao sam iz nje i osušio se peškirom te brzo presvukao u svježu odjeću. Izašao sam iz kupatila i zaputio se nazad u dnevni. Mama je pripremila hranu na stolu i čekala da dođem. Sjeo sam za stol sa ocem dok je ona sipala vodu u čaše. Hrana je mirisala ukusno i stomak mi se istog trena oglasio zbog čega se ona nasmije.

"Hajde jedi, ne želim da ponovo izgubiš na kilaži. Morat ću se toj gospođi Smith zahvaliti što te hranila dok mene nije bilo", govorila je i otac ju je pogledao zabavno. Volio je vidjeti moju mamu uzbuđenu i sretnu, a to se dešavalo rijetko. Trebao sam davnih dana da se vratim u London zbog njih, ali nisam smogao naći snage za to, i ovim povratkom sam se psihički ranio zbog još uvijek svježih i ne u potpunosti zacjeljenih rana prošlosti. Povratak u ovaj grad je poput povratka u prošlost, samo što je postalo intenzivnije nakon izvjesnog vremena ne dolaska nazad.

Jeli smo u tišini, a poslije toga sam sa ocem otišao gledati utakmicu na televiziji dok je mama pospremila kuhinju i počela praviti kolač. Koliko god pokušavao skoncentrisano da pratim utakmicu moja podsvijest me mučila pitanjima:

Kako je ona? Gdje je sad? Šta radi? Da li me traži?

Pokušavao sam prestati razmišljati o njoj, ali kao da me sam đavo proganjao sa tim pitanjima i nabijao mi grižnju savjest zbog toga.

Kad sam se vratio u sobu da legnem spavati moja mati je ušla u sobu za mnom.

"Htjela sam samo da ti kažem da sam sretna što si se vratio", prišla mi je i zagrlila me i poljubila u obraz "znam da ti je još uvijek teško, vidim ti na očima, ali ima tu još nečeg..."

"Nije ništa, mama", rekao sam i pogledao je u oči.

"Ne možeš lagati onu koja te rodila i odgajala, ona zna sve."

Prešutio sam, a onda me pogladila nježno po obrazu i kaže:

"Ne moraš da mi kažeš ko je ta što te promjenila, ali nemoj da odustaneš da se boriš."

"Kako možeš znati da je žensko u pitanju?"

"Osoba koja te rodila i odgojila zna sve, rekla sam ti to već", kaže uz osmijeh te izađe iz sobe poželivši mi laku noć. Svukao sam majicu sa sebe i legao u krevet kada mi je mobitel zavibrirao u džepu. Na ekranu mi se pojavi njeno ime i u meni prorade stotinu uragana. Otključavam mobitel i čitam njenu poruku:

Znam da si otišao, saznala sam danas od tvoje stanarice. Boli me, zašto mi nisi rekao da ideš? Znam da ne želiš, ali svejedno molim te...porazmisli, čekat ću te.

Ugasio sam mobitel i opsovao. Ne čekaj me, ne radi to sebi želio sam otkucati, ali sam odustao. Ako joj odgovorim još više će priželjkivati da se vratim. Moram na teži način, nažalost.