Potreban [✔]

5. Strankinja

Za kafom me mama cijelo vrijeme posmatrala ispod oka, trudio sam ignorisati taj osjećaj posmatranosti, ali sam se sreo sa njenim pogledom i više nisam mogao izdržati:

"Šta je?"

"Trebao bi izaći negdje na kafu večeras", kaže mama iz vedra neba i ja odpuhnem smoreno. Udari me po ruci i ja podižem obrvu i pogledao prema njoj, bila je mrtva ozbiljna sa namrštenim obrvama:

"Nećeš biti svaki dan u kući, trebaš među ljude izaći."

"Pa nisam prigovarao tvom prijedlogu", požalim se lagano potrljavši mjesto gdje me udarila.

"Znam te kako dišeš, nemoj da te večeras istjeram iz kuće na silu", zaprijeti mi.

Nakon kafe sam se vratio u sobu svoju i proveo ostatak dana tamo, oko osam sati sam počeo da se spremam da izađem na kafu iako mi se nije dalo. Izaći ću na pola sata i vratiti se, ništa strašno. Kada sam bio odjeven sišao sam niz stepenice i sreo se sa svojima u dnevnom boravku kako sjede i gledaju neku tv emisiju. Mama mi se zadovoljno nasmije, a otac mi klimne potvrdno glavom kao pozdrav. Uzeo sam ključeve sa šanka i autom se krenuo vozati vlažnim ulicama Londona prisjećajući se svojih mladalačkih dana. Nekada sam ove ulice poznavao napamet, sada su mi samo poznate.

Stigao sam do jednog kafića "Grim" i izašao iz auta. Unutrašnjost je bila skoro pusta, a svijetla su zagušljivo treperila po prostoriji stvarajući mističan ambijent. Konobar koji nije bio preko dvadeset godina star me odmjeri, a potom dođe do mog stola pored ciglastog zida.

"Izvolite?"

"Kafa", kažem kratko i ispratim konobara nazad za šankom, skinuo sam svoj kaput i stavio ga za stolicu iza sebe. U kafiću su bili svega pet osoba, konobar i ja, te još jedan stariji čovjek šezdesetih godina i sjedokos, sjedio je za šankom i ispijao pivo, a preko puta mene je sjedila djevojka duge crne kose u crvenoj kariranoj košulji naslonjena od svoju stolicu. Imala je prekrižene ruke i namrštenog izraza je posmatrala muškarca preko puta nje kako nešto priča.

Kafa je stigla za moj stol te tiho zahvalim konobaru i odmah mu platim uz malo bakšiša. Posuo sam šećer u kafu i izmješao je prateći djevojku preko puta mene kako postaje sve više napeta i namrgođena.

"Rekla sam da je gotovo, pusti me", kaže malo glasnije, a tip koji je sjedio preko puta nje i okrenut mi leđima naglo povuče stolicu nazad i izleti iz kafića. Djevojka je naslonila glavu od svoje dlanove i potrljala se po licu, a potom podigla pogled i srela se mojim. Spustio sam pogled i ispijao svoju kafu što je brže moguće kako bih otišao nazad kući, ali vidim siluetu kako sjeda za moj stol i nisam moram ni pogledati u nju da znam ko je.

"Čekaš nekoga?" Upita i pogledam je krajem oka. Činila se normalnom, ne jedna od onih koje vrebaju za muškarcem koji bi je zadovoljio za jednu noć. Sliježem ramenima: