"Maze ustani se, zakasni ćeš u školu." čula sam svog brata Jeremya kako me zove.
Uh prvi dan zadnjeg razreda u ovom paklu kojeg ljudi inače zovu škola. Mislim nije meni toliko grozno, nemam ocijenu manju od petice, ali opet to ustajanje ujutro mi jednostavno ni malo ne paše.
Polako sam se ustala iz kreveta i otišla na brzinu oprati zube i umiti se vidjevši na sat da ću zakasniti ako ne požurim.
Obukla sam obične traperice i običnu bijelu široku majicu. Svezala crno bijelu kariranu košulju oko struka i obula svoje najdraže crne starke. Svezala sam svoju tamnosmeđu kosu u rep i kad sam bila zadovoljna izgledom uzela sam torbu i zaputila se u prizemlje.
"Hej dušo." pozdravila me mama pri ulasku u kuhinju, "Jesi se naspavala?"
"Jesam majko." rekla sam s osmijehom znajući u sebi da opet cijelu noć nisam zaspala sve do nekih četiri ujutro, a sada je pola osam.
"Ajde Maze požuri se. Zakasnit ćemo." s vrata je rekao Jeremy.
"Čekaj me u autu, dolazim za minutu." čula sam zatvaranje vrata te sam uzela jabuku i ključeve i zaputila se prema van.
Moj 13-stogodišnji brat je već sjedio na suvozačevom mjestu petljajući po radiju.
Ušla sam u auto i upalila ga stavljajući svoju torbu u njegovo krilo.
Jeremy je, kao i moja dva starija brata, bio potpuna suprotnost meni. Jeremy i Jake imaju plavu kosu i plave oči dok James ima svijetlo smeđu kosu i plave oči pokupivši gene moje majke dok sam ja jednina koja je imala tamno smeđe oči i tamnosmeđu kosu na svog tatu.
Oba moja starija brata su trenutno u vojsci, služe domovini, a ja ovdje u malom gradiću u blizini Toronta završavam svoju zadnju godinu srednje škole. Hvala Bogu još je samo jedna. Mislim da više, ne bi mogla izdržati.
"Hvala ti, vidimo se doma." rekao je Jeremy izlazeći iz auta i ulazeći u svoju školu. Mahnula sam mu i zaputila se prema svojoj školi.
Vožnja je bila nekih pet minuta te sam ušla u dvorište škole prolazeći natpis Srednja škola Silverin uklesan u kemen.
Sparkirala sam se na svoje uobičajeno mjesto u drugom redu do škole i uputila se unutra.
Već je bilo zvonilo dok sam ja otišla po svoj raspored i našla učionicu. Izgleda da mi je prvi sat kemija. U ponedjeljak ujutro. Pa kud ćeš bolje. Primijetite moj teški sarkazam.
Ipak nije kemija toliko teška koliko ju profesorica ne zna napraviti zanimljivom. Ne sjećam se kad smo zadnji put radili pokuse. To bi bio pukn bolji i lakši način da zapamtimo nešto.
Pokucala sam na vrata znajući da kasnim no to mi nije ništa značilo. Jedva sam oči držala otvorene, kako ću samo preživiti ostatak dana.
Ušla sam u rezred i na sreću profesorica još nije došla. Sjela sam u zadnju klupu skroz u ćošak do prozora i namjestila se da si malo od spavam.
Taj red je uvijek bio prazan ili su bili sportaši i buntovnici i ja koja nisam spadala ni u jednu od tih skupina.
Bila su tri velika stola za po dvije osobe sa sudoperom između dvoje ljudi.
"Dobro jutro razrede." rekla je profa ulazeći sa smiješkom. Čak i nije bila toliko stara da bude stroga. Vjerojatno u svojim kasnim tridesetima. Bez muža i djece te 10 mačaka.
"Danas ćemo započeti s gradivom nakon što malo ponovimo prošlu godinu." ughhh ne treba mi sad još i to. Sigurno će samo mene prozvati jer nitko nikad ne zna.
YOU ARE READING
Iza kulisa
Teen Fiction"Sada želim svoju nagradu" rekao je i privukao me k sebi stavljajući svoje ruke oko moga struka i spojivši naše usne. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ Mazikeen ili kako ju prijatelji zovu Maze Smith, u svom životu nikada sebe nije stavljala na prvo...
