Iza kulisa

¦ 52 ¦

Oke. To je to. Finale.

Govorila sam sama sebi kako sam stavljala opremu na glavu. Sve sam stegnula i stavila na pravo mjesto.

Udah. Izdah.

Cijelo jutro sam napeta zbog finala. Ne natjecanja samog po sebi već zbog Liama. Kako će se ponašati i kako će ovo proć.

Cure su još spavale dok sam ja otišla sa svim stvarima. Imali smo zagrijavanje ujutro i sada utakmicu.

Kad smo svi bili obućeni, trener je došao u svlačionicu i svi smo se okrenuli prema njemu.

"Okej ekipa došao je i taj trenutak. Znajte da sam ponosan na vas da smo po treći put dogurali ovdje. Možemo to sve zahvaliti jednoj osobi." trener je pogledao u mene i namignuo. "Neću vam nabijati nikakav pritisak. Želim da se zabavite, primjenite što smo radili i uživate." svi smo mu počeli pljeskati.

"Vrijeme je." u svlačionicu nam je ušao jedan dečko da nas obavijesti da bi takmica uskoro trebala početi.

Trener je klimnuo glavom te smo svi krenuli iza njega. Tribine su bile sigurno pune jer se navijanje čulo i izvan rinka.

Kako smo ušli u rink i počeli se klizati po ledu, navijanje se pojačalo. Trener je ušao u box i nakon himne, utakmica je službeno počela.

Sve je išlo savršeno, naši su zabili dva gola u prvoj trećini, dobro smo branili da nama ne zabiju gol i imali smo velike izglede za pobjedu.

A onda je trener u igru stavio Liama ne znajući za promjenu u našem odnosu.

Liam nije nikada igrao ovako loše. Svaki put kad bih mu poslala pak, ili ga je promašio, ili pustio da prođe. Žabe su ga već pet puta srušile i dva puta su se dvojca zabila u njega na što se on nije ni pokušao izvući.

Zabili su nam 4 gola tako da su sad za dva gola u prednosti.

Trener je povukao mene iz igre da vidi kako će Liam sam igrati. Igrao je bolje, ali to opet nije bilo dovoljno.

Tako smo na kraju druge trećine bili u gubitku. Kako je sudac zviždao za pauzu tako su se naši doklizali do boksa u kojemu smo bili mi ostali i ušli u boks.

Premišljala sam se hoću li mu prići ili ne no kad sam vidla trenera kako gleda između mene i njega, i meni pokazuje očima da idem vidjet što je, ustala sam se i došla do kuta u kojem je on sjedio.

"Liame što je ono bilo?" rekla sam malo tiše da se ne prepozna moj svijetli glas.

"Što tebe briga?"

"Pa brinem se da pobijedimo." odgovorila sam mu osjećajući ljutnju koja isparava iz njega.

"Kako to da se ti brineš? Nije tvoj tim."

"Možda nije moj, ali sam ja dio tima."

"A ja nisam bio?" pitao je pitanje za koje sam imala osjećaj da više nije bilo vezano uz hokej.

"Ti si uvijek bio dio tima." rekla sam mu smireno.

"I kad si dio tima, taj tim te podupire i vjeruje ti i daje ti priliku da objasniš svoje postupke?" uspuhao se i polako mi se počeo približavati.

"Daaaaa i?"

"Zašto mi ti onda nisi dala priliku nego samo tupila po svome?" rekao je jedva čujno kad je bio tik do mene.

"Zato što si dovršio svoju okladu, zar nisi to htio?" pitala sam ga i odgurnula od sebe.

Perifernim vidom sam primijetila kako smo već prikupili malu publiku. Oko boksa, a i ostali na tribinama su imali znatiželjne poglede prema nama.