Jučer se nisam pojavila na treningu. Nek se malo brinu, možda i zapitaju što je bilo samnom. Možda se i sjete da su me zaboravili.
Zaputila sam se prema školskoj umjetničkoj dvorani. Imali smo i dvoranu za tjelesni tako da ih mnogi pobrkaju.
Ova dvorana je bila kao malo kazalište. Na ulazu je bio dugi puteljak koji je sa svake strane imao redove sjedala. Na kraju puteljka je bila velika pozornica sa crvenim dugim zastorima.
S lijeve strane pozornice je bio mali produžetak na kojemu je stajalo klavir te po potrebi naš školski orkestar.
Imala sam rupu između škole i audicija jer sam imala sat manje, a audicije su počinjale kad zadnji mogući sat u danu završi.
Zatvorila sam ulazna vrata i zaključala ih da ne bi bilo nepoželjnih gostiju.
Što da radim sad?
Pogled mi je zujao po dvorani dok mi oči nisu pale na klavir.
Mogla bih malo....
Ma nee.
Ali nisam dugo?
Ni nećeš više.
Ma idem, tako će mi najbrže proći vrijeme.
Završivši raspravu sama sa sobom, spustila sam torbu na jedno od središnjih sjedala gdje ćemo profa i ja sjediti te se zaputila na pozornicu.
Popela sam se stepenicama sa strane i sjela za klavir. Lagano sam prešla po instrumentu koji nisam dirala već tri godine.
Podigla sam poklopac klavijatura i lagano prešla po njoj. Oglasila se tu i tamo koja tipka koju sam slučajno jače pritisnula.
Samo vrijeme koje sam bila bez klavira me poticalo da počnem svirati. Da ponovno vratim jednu od bitnih stvari u mom životu.
Glazbom sam se kao i hokejom, bavila odkad znam za sebe. No nitko drugi to nije znao osim moje obitelji. Nitko ne zna da lijepo pjevam, da znam svirati klavir i flautu te par pjesama na gitari i violini.
Nikad nisam smatrala glazbu kao nešto s čime mogu postiči nešto više.
Kad se provjere podatci, više je ženskih pjevačica koje zapravo postanu poznate i stvaraju povijest nego ženskih hokejašica koje pomiću granice normale.
E pa ja se nikad nisam uklapala u normalno pa sam kao mala odlučila da mi je hokej bitnij i glazbu ostavila po strani. Sve dok ju odjednom nisam u potpunosti izgubila.
Da sam nastavila s njom, sigurno bi neke stvari bile drugačije.
Možda bi bila član našeg školskog orkestra ili dramske općenito. Možda bi moj krug prijatelja bio drugačiji i moja poznanstva drugačija. Možda ne bi nakon nekog vremena uopće imala vrijeme za hokej te bi ga napustila.
Različite su mogućnosti no ja ne žalim ni za čim. Ovakav život mi je taman.
Spustila sam ruke na tipke i počela svirati poznatu melodiju.
"Well you only need the light when it's burning low
Only miss the sun when it starts to snow
Only know you love him when you let him go
Only know you've been high when you're feeling low
Only hate the road when you're missing home
Only know you love him when you let him go
And you let him go yeah" završila sam prvi dio te nastavila dalje.
"Staring at the bottom of your glass
Hoping one day you'll make a dream last
But dreams come slow and they go so fast
You see him when you close your eyes
Maybe one day you'll understand why
Everything you touch surely dies yeahhh" osjetila sam suzu kako mi se lije niz lice.
"'Cause you only need the light when it's burning low
Only miss the sun when it starts to snow
Only know you love him when you let him go
Only know you've been high when you're feeling low
Only hate the road when you're missing home
Only know you love…" stala sam ne dovršivši zadnji stih kad sam čula pokušaj otvaranja vrata. Zatim lupanje po njima da se otvore.
Shit.
Obrisala sam suze s lica koje su vratile natrag uspomene te se uputila po stvari. Uzela sam ih i krenula prema backstageu da me netko ne primijeti ako otključa vrata prije nego što ja odem.
Lupanje je prestalo no ja sam ostala na mjestu dok ne zvoni za kraj dana i početak audicija.
...
Audicicije su napokon prošle. Iako sam rasporedila jednak broj ljudi za svaki dan, odužile su se do pola 9 navečer. Profa i ja smo čak i našle par potencijalnih uloga, no tek je prvi dan. Tko zna što će nam četvrtak i sljedeći tjedan donijet.
Škola je nakon nas zaključana te sam se uputila pješice doma. Počela sam pješačiti jer je dobro za zdravlje, a i za pročišćenje zraka. Mislim koliko to jedan auto može popraviti.
Stavila sam slušalice na uši i krenula prema doma.
Dok sam već bila na pola puta pored mene se zaustavio auto. Iz sigurnosnih razloga nisam pogledala prema njemu nego sam samo ubrzala hod.
Auto je opet stao, ali sada ispred mene te se polako spustio prozor.
"Gdje ti je auto?" pitao je vozač te kad sam se spustila da vidim tko je ugledala sam Liama.
"Doma, jedan auto više na cesti je jedan auto manje koji zagađuje." odgovorila sam.
"Jedan auto neće ništa promijeniti."
"Da zato jer tako svi misle za sebe i nitko ništa ne poduzima." prekrižila sam ruke preko prsa.
"Oćeš prijevoz?"
"Ne treba hvala."
"Znaš da će ovaj auto voziti dalje bila ti u njemu ili ne?" pitao je podižući obrvu. Premišljala sam se u glavi te napokon odlučila.
Otvorila sam vrata i sjela na suvozačevo mjesto.
"Samo da znaš, sljedeći put idem pješice no sada sam stvarno umorna." dodala sam pokušajući pokrenuti neku temu.
"Aha." odgovorio je monotono ne mićući pogled s ceste.
"Zar je nešto bilo na treningu?" pitala sam malo zabrinuto.
"Kako ti znaš da sam s treninga?" okrnuo se meni par puta tokom pitanja.
"Pa znam kad su Theove aktivnosti, iako si sad baš i nismo dobri."
"Da, čuo sam što se dogodilo. Bez brige, sredit ćete to." rekao je kao da zna nešto što ne znam.
"Nego kakav je bio trening?"
"Aghhh. Najgori ove godine. Jedan igrač se nije pojavio jučer, a sad ni danas. Trener ludi jer mu se ne javlja, a mi ispaštamo sa sprintovima i poligonima." preokrenuo je očima.
"Pa jel znate zašto ga nema?"
"Ne, nitko ga ne zna osim trenera pa ne može reć." imao je pogled prema cesti čvrsto stišćući volan tako da su mu žile iskočile.
Ne znam što je sa curama i opsesijom sa žilama na rukama, ali jednostavno ima nešto privlačno u tome što te samo tjera da ih promatraš.
"Sutra je test iz kemije prvi sat." rekao mi je Liam.
"Znam, učili smo u petak, jučer i u subotu dok ste došli kod nas. Spreman si samo si još ponovi." potapšala sam ga po ramenu kad je stao ispred moje kuće.
"Laku noć Kiki."
"Laku noć Liam." zatvorila sam vrata i krenula prema kući.
Sutra je dan osvete. Iako sam mu pomogla oko kemije, moram mu vratiti za ono s ormarićem prošli tjedan.
Pogledala sam prema kolekciji post-it naljepnica koju sam skupljala ovaj tjedan da ne bude sumnjivo.
Taman ih imam dosta. Samo me zanima sutrašnja reakcija.
~¦~
❤️VOTE-COMMENT-SHARE❤️
KAMU SEDANG MEMBACA
Iza kulisa
Fiksi Remaja"Sada želim svoju nagradu" rekao je i privukao me k sebi stavljajući svoje ruke oko moga struka i spojivši naše usne. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ Mazikeen ili kako ju prijatelji zovu Maze Smith, u svom životu nikada sebe nije stavljala na prvo...
