Istinska zelja

18

****
Djecija pjesma odzvanja cijelom salom,ponosna sam na njih tako bistra generacija koja vrlo brzo napreduje. Sofija je gledala sa osmijehom mene ponosu na svoje malisane. Njih 30 je izazvalo razne ovacije kod publike.
Privatna skola za mene je bila sjajan izbor i nijesam se pokajala odbijanjem drzanvnog posla. Prve dve godine ucenja jezika i studiranja ovde su mi pale pretesko,ali kad sam prebrodila krizu od navikavanja na potpuno drugaciji sistem od Ruskog zivot je krenuo. Nije zivot samo u Rusiji

-"Zaista si uradila divan posao sa njima"

Nastavnik engleskog mi pridje i snazno zagrli

-" Nista ovo ne bi bilo moguce bez tvoje potpore. Hvala puno Klause ovo je i tvoj uspjeh..."

Ova deca su moje blago i nikad mi nije palo tesko uciti sa njima i vjezbati. Posebno sad kad svi stoje u red i odrzavaju priredbu i ako svak osporava njihove mogucnosti. Plasila sma se funkcionisanja sa decom koja imaju Daunov sindrom ali sam shvatila da se brzo mogu uklopiti sa njima.

Sofija me snazno zagrli. Da nije bilo nje vjerovatno bih okoncala svoj zivot u ove 3 godine. Sve promjene i depresija zbog spontanog pobacaja su me unistavale dok je ona uvijek snazno drzala moju ruku i ohrabrivala me. Njen decko,Dzeri nam je pomogao u snalazenju... Upoznala ga je kao prijatelja i na kraju postali su toliko bliski pa cak i zaruceni posle dve godine veze. Taman dok sam dobila licencu rada kao stranac,on je zaprosio pa smo pravili duplo slavnje.

-" Sve novine i portali pricali su o tebi Kristina. Preponosna sam na tebe i na sve ove malisane"

Prestava se zavrsi, a oni pojedinacno prilaze i grle me snazno.

-"Ejbi bila si fantasticna,a ti Dzordz si rasturio"

Pocnem ih hvaliti sve redom, dok oni ponosno podizu pogled.

-" Ti si najbolja"

Gloria me uzme za ruku i trepkajuci sitnim okicama me natera da je poljubim.

-" Sjutra cemo da ucimo pisanje novog slova i imamo puno posla oko onih stabljika u dvoristu"

Sreca je imatu svu potporu drzave koja sem skolovanja dava profesorima pravo da decu uce i mnogim drugim aktivnostima tako da roditelji ponosno na sva zvona pricaju o skoli.

-"Ova skola je od tvog zaposlenja dobila totalno drugu dimenziju."

Snazan zagrljaj osjetim oko struja te se okrenem prema Stefanu... Direktoru skole i coveku koji me je kupio svim pazljivim i sitnim gestovima. Jasno mu je da sam zarobljena u neki svoj svijet, a u taj svijet upadam kad se god osamim i cesto sebe uhvatim kako placem... Izgubila sam sve zbog nekog ko za mene nije hteo prstom da mrdne i morala sam poceti od velike 0. Pruziti Stefanu sansu bila je vrlo teska odluka za mene ali sam dala sve od sebe.

-" gospodine direktore roditelji dece nas posmatraju"

Pokusam se izvuci iz njegovog zagrljaja,da bi me on jos jace privukao i ostavio poljubac na mom obrazu

-" Kad budes zavrsila sve ostavio sam ti nesto na radnom stolu u zbornici"

Prosapuce te se odvoji od mene, a ja posvetim paznju roditeljima koji su imali samo jedno pitanje " kako si uspjela pripremiti ovako veliku humanitarnu priredbu sa decom koja ne drze paznju?"
Uz dobar pristup i malo vise vjezbe sve moze. Emocije uplakanih roditelja su definitivno za mene bile dovoljna nagrada, ali i suma novca za lijecenje dijece je bila velika. Volonter sam u mnogim organizacijama sa decom koja imaju slicne probleme, a cesto posjecujem djecu i u domu. Svi me znaju kao uciteljicu koja ih nauci uvek necemu drugom.

-" Blago vasim roditeljima kakvog borca imaju..."

Osmjehnem se rijecima jedne majke i pozdravim se da svima tako da konacno udjem u zbornicu i ugledam svoje omiljene cokoladice.

-"Ovaj Stefan je pravi smeker"

Klimam glavom i pocastim je cokoladicama. Samo Sofija zapravo zna istinu o mom zivotu ovde i sta me to koci da posle 3. godine ne mogu da pokusam sa bilo kim drugim.
Nakon svih obaveza,uputila sam se sa Stefanom u jedan dom za nezbrinutu dijecu sa poklonima za malisane. Stefan je neko ko sa decom u skoli provodi svo svoje vrijeme. Ne bi obratili paznju jedno na drugo da nas nijesu upravo u ovom domu upoznali jer smo bili najcesci posjetioci koje deca prosto obozavaju. Malo po malo poceli smo na poslu da komuniciramo i zavrsilo se da zajedno obilazimo svu decu u okolini za koju znamo.

-"Jesu li razmislika o tome da se preselis kod mene?"

Procistim grlo i ispravim se

-" Jesam,nijesam spremna na taj korak. Smatram da je previse rano za takve stvari"

-" Razumijem te, ali ako se predomislis dovoljno je samo da me pozoves da dodjem po kofere'

-" Hvala ti"

Uzeo je moju ruku u svoju i njezno otisnuo poljubac

-" Kristina cekacu koliko god treba da mi se otvoris,da mi das sansu da ti pokazem da to slomljeno srce ipak opet moze da se sastavi"

-" Gubis vrijeme sa mnom"

Opet je otisnuo poljubac i ako ja ovo ponavljam od lrvog trena kad smo u "vezi"...

-"Imam svo vrijeme svijeta za tebe, ne gubim vrijeme sa tobom vrijeme stane i pozelim da vise nikad ne krene"

Osmjehnem se lazno, te pokupim kese iz gepeka koje smo kupili za decu.

-"Kiki,imam pitanje... Oces li nas zaboraviti kad dobijes svoje dijete? Filip kaze da ces otici od nas i zaboraviti nas"

-" Mislila sam da ste svi vi moja deca"

Malo ljutito se obratim svima koji cekaju odgovor.

-" Naravno da jesmo ali nam nedostajes,malo nam je svakog drugog dana da te gledano"

-"Tea znas da imam puno posla,ne mogu svaki dan da dolazim ali sad sam tu i vreme je za igru"

***
Mozemo reci da jr ovo druga sezona, ali necemo naglasavati 😂