Zabranjeni Ljubavnici (Zabranjeni #1) ➡️ U Potrazi Za Izdavačem

Dvadeset peto poglavlje

Toby me odveo u talijanski restoran s četiri zvjezdice po imenu Del Posto. Čim smo ušli unutra, znala sam da će ova večer biti posebna.

Doveli su nas do stola koji je bio u kutu prostorije pokraj prekrasnog malog unutarnjeg vodopada s obiljem zelenila. Stol je bio povučen pa smo imali privatnosti. Toby mi je pridržao stolicu dok sam sjedala pa mi se pridružio za stolom sjedeći preko puta. Odmah smo na stol dobili butelju Dom Perignona i dvije čaše. Konobar nam je napunio čaše i ostavio butelju u posudi s ledom i otišao. Cijeli je prostor bio intiman. Nije bilo puno ljudi u restoranu pa je bilo još ljepše. Svijetla su bila prigušena i na svakom stolu bile su svijeće. Imala sam osjećaj kao da sam u bajci.

„Onda, sviđa ti se ovdje?" Pitao me Toby posegnuvši za svojom čašom.

„Da mi se sviđa? Savršeno je! Hvala ti za ovo. Iako se nisi trebao toliko truditi. Bilo bi savršeno i da si me odveo u park i da smo uzeli kinesku za van." Posegnula sam preko stola za njegovom rukom. Primio me i lagano mi stisnuo prste.

„Želio sam da bude posebno. Tko zna koliko ćemo imati prilike ovo ponoviti." Gledao je u mene kao da me nije vidio godinama. Proučavao je moje crte lica, svaki moj pokret.

„Hvala ti. Važno mi je da sam s tobom. A gdje će to biti, to je najmanji problem." Nasmiješila sam mu se i nekoliko ga trenutaka promatrala.

„Jeste li spremni naručiti?" Prišao nam je konobar i strpljivo čekao dok smo proučavali jelovnik. Ovdje je bilo toliko jela da nije bilo šanse da uspijem nešto odabrati.

„Ovdje ima previše toga. Ne mogu odlučiti." Pogledala sam u Tobyja. On je već gledao u mene.

„Ima li nešto oko čega se dvoumiš?" Nakrivio je glavu i dalje me nastavio promatrati nježnim izrazom lica.

„Ajme, ne znam. Ova junetina s tjesteninom i umakom izgleda jako zamamno. A i zečetina s tortelinima isto izgleda savršeno. Ne znam. Ti nešto odaberi. Vjerujem ti." Zatvorila sam jelovnik i naslonila se u stolici. Toby je također zatvorio jelovnik i pružio ga konobaru.

„Uzet ćemo što je gospođica rekla. Hvala." Konobar je kimnuo glavom i izgledao je kao da se naklanja pa je otišao od stola opet nas ostavivši same.

„Nisi trebao uzeti to samo zato što sam to rekla."

„Ne. Ali sam uzeo. O tome sam zapravo i ja razmišljao. Podijelit ćemo. Mijenjat ćemo tanjure." Nasmijao mi se i namignuo. „Nego, jesam li ti rekao da izgledaš prekrasno u ovome? Način na koji ti haljina pada preko bokova je... Uff... Kao da nemaš ništa ispod." Pogledao me onakvim zločestim pogledom kakav mi je znao uputiti kad bi govorio perverzije.

„Pa, dobro da si to spomenuo. Zapravo... Niti nemam. Vidjele bi se preko haljine pa sam ih morala ostaviti u hotelu." Znala sam da će ga to bar malo napaliti i osjećala sam se zločesto, no u isto vrijeme i pomalo sramežljivo jer... Pa, takva sam bila.

„Hmmm. To nisi trebala reći. Kako ću te sad voditi bilo gdje drugdje kad znam da ispod ove vrlo tanke haljinice ne nosiš ništa osim prekrasne kože i zamamnog mesa. Ovo je uvjerljivo pokratilo naš večerašnji izlazak, djevojčice." Osjetila sam njegovo stopalo kako dotiče moje. Ozbiljno? Igranje stopalima ispod stola?

„Oprosti, povlačim što sam rekla." Zamišljala sam kako me odvodio u sobu i trgao... Ne, skidao, vrlo pažljivo, haljinu s mene i prebacuje me preko balkonskog stola i vodimo ljubav iznad grada. „Zapravo ne, ne povlačim. Ti si mi donio ovu haljinu, ti si kriv što nisam mogla obući gaćice. Sad trpi to kao muškarac." Pogledala sam u njega i podigla obrvu pokušavajući biti ozbiljna.

„Jesam, kriv sam. Ali znaš što? Uopće mi nije žao. Ako želim, mogu te ovaj tren odvući u toalet i obraditi te na umivaoniku. Ali neću jer si tako uvjerena da se ne mogu suzdržavati u javnosti." K vragu. „Hej, sama si to tražila." Ponovno mi se nasmijao perverznim osmijehom, onim kad lagano podigne jedan kut usana i gleda me ispod obrva.