Zabranjeni Ljubavnici (Zabranjeni #1) ➡️ U Potrazi Za Izdavačem

Petnaesto poglavlje

U ponedjeljak sam zamalo zaspala u bolnicu. Dogovorili smo se da ću doći ranije. U šest i trideset pet bila sam kod ulaza na odjel kirurgije.

Toby je otvorio vrata odjela koja su ujutro bila zaključana.

„Dođi." Rekao mi je tiho. Slijedila sam ga i odveo me do ureda. Na vratima je pisalo njegovo ime. Tobijas Williams, doktor medicine, kirurški odjel. Zaključao je vrata za nama. Nisam se stigla ni okrenuti, a već me je držao u naručju i ljubio s leđa po vratu.

„Tu je moja djevojka. Mmm, odlično mirišeš. Sviđa mi se." Tiho mi je rekao s osmjehom na licu. Stavio mi je jednu ruku na bok, a drugu je omotao oko mog trbuha.

„Hej, prestani." Nasmijala sam se i pokušala ga odgurnuti od sebe. „Škakljaš me." Okrenula sam se i zagrlila ga oko vrata. Snažno sam ga poljubila. „Zbog ovoga sam morala doći ranije ovdje? Već će se pitati što se događa. Smiri malo hormone, dečko. Nismo u srednjoj." Nisam mogla, a da se ne nasmijem. Zapravo jesmo, zar ne? Samo je on bio taj koji predaje u srednjoj.

„Morao sam. Neću moći ovo napraviti cijeli dan. Osim ako se ne iskrademo negdje." Na sebi je nosio bijelu doktorsku uniformu i stetoskop oko vrata. Tipičan doktorski izgled. Ja sam, s druge strane, nosila i tipičnu uniformu medicinske sestre. Svijetlo plave hlače i kuta s bijelom crtom oko ovratnika i džepova.

„Ne možemo se iskrasti. Što ti je? Zar ti moram svako malo govoriti koliko si lud?" Spustila sam jednu ruku njemu na prsa, a druga je ostala oko njegovog vrata. Stisnuo me još više prema sebi i sad me gurao bokovima.

„Svejedno. Sad imam onda malo vremena da te imam za sebe. Htjela ti to ili ne. Imamo još pet minuta. Želim te kraj sebe koliko god mogu." Opet me poljubio. Ovaj put snažnije i koristio je više jezika.

„Da, doktore." Nasmijala sam mu se u usta.

„Naravno sestro."

Pogledala sam na sat. „Moram ići. Minuta je do sedam sati. Ti dođi malo nakon mene." Poljubila sam ga još jednom, pogledala se u ogledalo i popravila kosu pa izašla iz ureda.

Vidjela sam ostale kako stoje ispred ulaza na odjel i razgovaraju. Neki sjede na stolicama i spavaju.

„Ljudi. Jeste li svi tu? Čekamo još koga?" Došla sam polako do njih pokušavajući ne odati da sam došla s odjela već iz svlačionice.

„Mislim da smo svi. Koliko nas je ono tu trebalo biti?" David je jedva izvukao riječi iz sebe. Iz njegovog se pogleda vidjelo da noćas nije spavao duže od pet sati. A i gledao je u aparat za kavu koji je stajao pokraj njega kao da je manekenka Victoria Secret's kataloga.

„Trebalo bi nas biti jedanaest." Odgovorila sam mu. „Hej Luce. Oprosti što te nisam čekala ujutro. Imala sam nekoliko stvari za obaviti prije."

Luce je došla do mene i povukla me sa strane.

„Znači li to doći ranije na odjel i očijukati sa zgodnim doktorima?" I na njoj se vidjelo da se nije naspavala, no svejedno je bila uzbuđena zbog prakse.

„Ne. Šuti. Baš si se naspavala noćas, ha?" Nasmijala sam se.

„Dobro jutro ekipa!" Toby je izašao s odjela i pozdravio nas. „Vidim da ste svi odmorni i spremni za malo akcije. Jeste li svi došli?" Pogledao je naokolo. „Krenimo unutra." Otvorio je vrata i svi su krenuli polako prema odjelu. Luce i ja smo krenule zadnje.

„Razgovarat ćemo kasnije." Rekla sam joj i pogurnula je da krene prema odjelu. Kad smo prolazile pokraj Tobyja, upitno me pogledao. Odmahnula sam glavom.

„Kasnije."

„Ljudi, stanite kraj glavnog ureda na sredini odjela. Tamo me čekajte." Viknuo je onima koji su bili na početku.