Zabranjeni Ljubavnici (Zabranjeni #1) ➡️ U Potrazi Za Izdavačem

Devetnaesto poglavlje

Ušla sam u stan i osjetila miris pečenja i pečenog krumpira.

„Liv? Ti si?" Čula sam mamu kako viče iz kuhinje.

„Ne, provalnik je upotrijebio ključ stana da uđe!" Odgovorila sam joj i spustila stvari na stolić kraj ulaznih vrata. Mama je provirila kroz vrata brišući ruke krpom.

„Oh, drago mi je da si se brzo vratila. Dođi da te upoznam s nekime." Vodila me u dnevni boravak. „Liv, ovo je moj novi kolega s posla, Ronald Sanders i njegova žena Paolina. A ovo... „ Pomaknula me da vidim kauč. „ Ovo je njihov sin, Johnny. Ovo je moja prekrasna kćerka Olivia." Pružila sam ruke svakom od njih. „Johnny je tvoje godište. Upravo su se doselili iz New Yorka ovdje. Johnny će krenuti s tobom sljedeći tjedan u školu. Nadala sam se da mu možeš praviti društvo dok se ne uklopi ovdje. Malo ga upoznaj s gradom."

Pogledala sam ga i nasmijao mi se. Imao je kratku plavu kosu počešljanu u irokezu i smeđe oči. Bio je malo viši od mene.

„Ovaj, ne trebaš se mučiti sa mnom. Brzo ću sve pohvatati." Pozvao me da sjednem kraj njega. „Nego, bilo bi mi drago da me uhodaš u nastavu. Da vidim dokle ste došli kako bih mogao pohvatati na brzinu ako nešto nisam prošao u prošloj školi." Gledala sam u njega i pokušala se doimati što opuštenijom.

„Naravno, nema problema. Želiš da ti odmah pokažem neke stvari?" Pitala sam ga.

„To bi bilo super. Hvala." Stavio je svoju ruku na moju i trgnula sam se. „Oprosti. Navika." Ustali smo i krenula sam uzeti torbu.

„Kako ti se dosad čini ovdje?" pitala sam ga hodajući prema sobi.

„O.K. je. Nije ono na što sam navikao. Ali brzo ću se snaći ovdje. Još kad imam nekoga poput tebe da me uhoda u sve, ne mogu tražiti više." Nasmijao mi se.

„Dobro. Ovo je moja soba. Ne vodim nikog ovdje osim najbolje prijateljice, pa pokušaj ne petljati previše." Ušli smo u sobu i odložila sam stvari na krevet. Uzela sam neke knjige i sjela pokraj njega na prozorsku dasku.

„Dokle ste došli u kirurškoj klinici? Mi smo odradili pola praktične nastave. Ne znam koliko si puno propustio." Pitala sam ga otvarajući knjigu.

„Počeli smo s operacijskim postupcima. Opa, već? Pa, vjerojatno bih trebao i ja ovaj tjedan krenuti s vama? Da ne zaostajem previše." Okrenuo je knjigu na stranicu na kojima se opisuju postupci tijekom operacije.

„Nije potrebno, stvarno. Podijeljeni smo u tri grupe pa možeš ići s drugom ili trećom. Uz tu praksu imamo još tri odjela koja moramo proći. Po dvjesto sati svaki. Uglavnom smo u bolnici od sedam do jedanaest svaki dan i nakon toga odlazimo na nastavu."

„Stvarno? Dvjesto sati? Mi smo trebali obrađivati oko pedeset. Pa, volio bih krenuti s prvom grupom. Ti si u njoj?"

„Jesam. Ali još jedno vrijeme hodat ću sa svakom grupom. Asistentica sam profesoru, a on je tek ove godine počeo predavati pa mu pomažem da se lakše snađe."

„Opa, zgodna i vrijedna. Divim ti se."

„Hmm, hvala, valjda. Daj da ti pokažem druge predmete. Nemam puno vremena, moram se naći s nekim." Uzela sam druge knjige i krenula listati stranice da nađem gdje smo stali.

„Tek si stigla. Dogovor s dečkom?" Maknuo je pogled s knjige i pogledao me.

„Umm, ne. Prijatelji. Učimo." Ne želim da me zapitkuje puno. Ionako samo Luce zna da sam u vezi. Donekle.

„Učite? Tek su prošli ispiti. Nitko još ne uči."

„Pa, imamo puno toga za riješiti i pripremamo se za prijemni za fakultet." Prolistala sam ostale knjige i dala mu ih.