Zabranjeni Ljubavnici (Zabranjeni #1) ➡️ U Potrazi Za Izdavačem

Deseto poglavlje

Nisam dugo drijemala. Možda je prošlo četrdeset i pet minuta. Probudila sam se u istom položaju kako sam i zaspala. Ali sad je Toby držao moju ruku u svojoj. No izgledalo je da sam više držala ja njega nego on mene.

„Dobro jutro. Već sam se uplašio za tebe. Što si to sanjala? Primila si me za ruku i stisnula je kao da te netko otima. Mislio sam da ćeš se probuditi kad sam ti stisnuo ruku, no onda si se smirila. I dosad je bilo mirno." Nasmijao se kad je vidio da sam otvorila oči.

„Ne znam, ne sjećam se ničega." Pekle su me oči i htjela sam ih protrljati, no to je značilo da sam trebala pustiti njegovu ruku, a to mi se baš nije dalo napraviti. Protrljala sam ih desnom rukom. „Gdje smo?"

„Trebali bismo uskoro stati. Mogao bih sad ubiti za jednu duplu kavu s čokoladom. Nedostaje mi šećera." Uzmi mene, ja sam slatka. Ajme koja ljiga. Nadala sam se da to nikad neću nikome reći ili to neću doživjeti od nekoga. Iz džepića torbe izvadila sam Snickers. Kvragu, zadnji. Morat ću kupiti još. Ponudila sam mu.

„Uuh, Snickers. To nisam jeo već godinama." Pustio mi je ruku i posegnuo za čokoladicom.

„Molim? Kako si izdržao? Ja bih poludjela nakon dva dana bez Snickersa."

„Vjeruj mi, ne želiš znati. Imam troje braće i donedavno smo živjeli svi zajedno. Oni su svi sportaši i kod njih nema takvih stvari. Ni sam ne znam kako sam uspio izdržati toliko s njima. A kad sam kod sestara u posjeti, hrane me kokicama s vegetom. Potpuna suprotnost između muške i ženske strane obitelji. Ja sam mješanac svih njih. Bavim se sportom, ali trebam nezdrave hrane. Bar malo." Dok mi je to ispričao, čokoladice je nestalo. Papirić je stavio u pretinac na vratima i vratio ruku na naslon. I svojom prekrio moju. Srce, srce moje.

„Za petnaest kilometara stajemo na odmaralištu. Odmori do onda jer, vjeruj mi, poslije nećeš imati vremena." Gledala sam ga u čudu i nisam ništa razumjela. No ipak sam ga poslušala. Nakon deset minuta osjetila sam kako skrećemo na odmorište. Bilo je okruženo šumom i sve je bilo zeleno-žuto. Toby je zaustavio auto na slobodnom parkirnom mjestu na drugom kraju parkirališta gdje nije bilo puno auta. Nakon što ga je ugasio, još smo malo sjedili u autu ne puštajući ruke.

„Znaš, bilo bi super kad bi češće bili ovako nasamo. Trenutno mi izgleda kao da nemamo nikakve probleme, da smo dvoje ljudi koji odlaze na koncert i zabavljaju se. Danas  ne postojimo kao učenik-nastavnik, O.K.? Zovi me normalno imenom. Osim kad je Mija u blizini. No nadam se da neće biti puno. Samo radi sigurnosti." Nisam bila za to, no bilo je logično i istinito. Ova dva sata zaboravila sam na posljednjih mjesec i nešto dana u školi. Nisam ništa rekla, samo sam kimnula glavom.

Toby me još par sekundi gledao i tad mi je podigao ruku i poljubio je. Članak po članak prsta. Zašto sve moram povezivati s noći na plaži ili s onim snom? Trebala sam to zaboraviti. Ako neću sama, morat ću se hipnotizirati. Valjda.

„Hajde, idemo van. Ne mogu više sjediti." Još je jednom prinio moju ruku i prošao njome po licu. Osjetila sam kako mu nježnu kožu narušavaju sitne dlačice brade koje počinju rasti. Pustio mi je ruku i otvorio vrata. Brzo sam izašla za njim i uzela torbu. Krenuli smo preko parkirališta do kafića.

Toby je izvadio kutiju cigareta i jednu zapalio. Nisam znala da puši. Nikad se ne osjeti.

„Što? Rekao sam da živim opasno." Nasmijao se, no nije dugo trajalo. Povukao je nekoliko dimova i bacio ostatak cigarete. „Nekad mi treba nešto da se opustim. Kad sam bio manji i još živio sa starcima, cijela kuća bi mirisala po duhanu jer su mi starci i troje braće pušili. Sad me ovo nekako podsjeća na kuću u kojoj sam odrastao."

„Ne možeš se opustiti.. ne znam, čokoladom kao i svi drugi ljudi?"

„Mogao bih, ali onda ne bi bilo zabavno." Nasmijao se i usporio hod.