Zabranjeni Ljubavnici (Zabranjeni #1) ➡️ U Potrazi Za Izdavačem

Prvo poglavlje

U svijetu nema puno ljudi koji vole prirodu. No meni je to nešto posebno. Samo dok sam u prirodi, imam osjećaj da se mogu osjećati slobodno. Dobro, u prirodi i plesu. A kad se to dvoje spoji, ne postoji bolje mjesto koje bih mogla zamisliti.

Ples je za mene kao nekim ljudima najbolji godišnji odmor koji mogu zamisliti. Dok se neki žele izležavati na plaži na Havajima ili Bahamima, moj savršeni godišnji odmor bio bi smješten u nekoj kolibici usred šume uz glazbu. Kad plešem, kao da sam u potpuno drugom svijetu, poput onoga u kojem se ljudi nalaze dok čitaju neku dobru knjigu, ljubić ili akciju. Nikad nisam bila zaljubljena, no mislim da je takav osjećaj to biti. Dok plešem, ne čujem ništa osim glazbe, samo ritam, taktove živih boja ispod zatvorenih kapaka koji se prelijevaju u svim smjerovima, u svim nijansama. Osjećaj tvrdog poda pod mojim stopalima, zrak koji mi hladi oznojeno tijelo dok prelazim prostoriju okretima, skokovima ili samim pokretima, nabijanje srca dok se borim za dah na kraju izvedbe i povratak u stvarni svijet nakon zadnjeg takta glazbe. To je ono što me pokreće, to me drži na površini dosadnog, sivog svijeta oko mene.

Iako imam samo sedamnaest, osjećam da mogu sve dok plešem. Moje ime je Olivia Hayes, mlada sam plesačica iz medicinske škole Sv. Patricka u Los Angelesu.

Medicinska škola u Los Angelesu zapravo se nalazi na Beverly Hillsu. I to ne na nekom običnom mjestu, već u samoj ulici Rodeo Drive. Da, zabavno.

U našoj se školi svi dijele u grupice, klike. Lako ih možete prepoznati. Imate ovdje kraljice mature, (ili, kako ih ja nazivam, barbike), dalje ćete naći malo manje barbike, odnosno navijačice. Djevojke koje po cijele dane prate treću grupu, nogometaše i hihoću se pokraj njih kako bi ih oni primjetili. A oni prate one prve, barbike. U nastavku razgledavanja možete naći ljubitelje prirode, metalce, depresivce, ljubitelje hip-hopa, skatere, štrebere i poslovnjake i umjetnike. Iako sam plesač, ne želim pripadati niti jednoj skupini. To su čiste gluposti koje možete vidjeti u tinejđerskim filmovima. Iako se to stvarno tako događa, smatram da je to...

Školsko zvono zavrištalo je za kraj sata i svi su izletjeli iz učionice. Bio je zadnji dan nastave u kalendarskoj godini i ljudi su se pozdravljali, praznili školske ormariće i prepričavali svoje planove za ljeto.

„Liv! Čekaj!" Okrenula sam se i vidjela visoku, plavokosu djevojku kako trči prema meni. To je bila moja najbolja prijateljica Lucile. Ona i ja smo bile u potpunoj suprotnosti kad bismo stale jedna kraj druge. Ona je bila visoka, mršava, plavokosa djevojka sa nebeskoplavim očima. Ja sam bila niska crvenokosa i zelenih očiju.

Za razliku od nje, moje obline su bile doista vidljive. Ona je bila skoro kao visoka zgodna plavokosa daska dok sam ja bila više jedna daska koja se napuhnula jer je dugo stajala na kiši. Nisam bila debela, nemojte to misliti. Zapravo sam proporcionalna svojoj visini. Vjerojatno sam svoj izgled naslijedila na majku. Sumnjam da bi tata imao ovakve grudi i bokove.

No, nikada nisam upoznala svoje roditelje. Rano djetinjstvo provela sam u sirotištu u New Orleansu. Mislim da se zvao Saint Mark. To je bilo davno. Koliko sam uspjela saznati, majka mi je umrla pri porodu, a otac je bio neki mornarski časnik koji je poginuo u službi u napadu na njihov brod na Tihom oceanu. Druga poznata rodbina nije bila nađena.

„Luce, još nisi otišla na Malibu? Mislila sam da si markirala zadnja dva sata i otišla ranije da spremiš svu markiranu odjeću koju možeš nagurati u kofer." Cura je stvarno imala HRPU odjeće.

„Ha-ha. Uopće nije smiješno. Pola toga uopće neću moći uzeti sa sobom. Uzela sam samo najosnovnije stvari i već imam tri puna kofera." Uzdahnula je. „To nije pošteno. Nimalo!"

„Pa, mislim da ti stvarno neće trebati toliko stvari. Ionako ćeš većinu vremena provoditi na plaži u badiću, po nekim klubovima ili ćeš biti u sobi s Davidom."