Zabranjeni Ljubavnici (Zabranjeni #1) ➡️ U Potrazi Za Izdavačem

Deveto poglavlje

Dan je započeo kao i svaki drugi. Budilica, tuširanje, doručak. No nije se osjećao kao svaki drugi. Na tuširanju sam bila barem pola sata. Ni sama ne znam kako. Možda je stvar bila u tome da sam s nekom nježnošću šamponirala kosu i poslije sapunala tijelo i spužvicom trljala kožu. Kad sam izašla, uredno i pažljivo sam izravnala i pokratila nokte na rukama te ih namazala svijetlo ružičastim lakom za nokte. Kosu sam sušila puno duže od očekivanoga jer sam je pokušala izravnati, u čemu sam skoro i uspjela. Više nije izgledala onako čupavo i neukrotivo kao prije. Uspjela sam je čak postaviti da lijepo pada kraj lica. Šminkanje mi nikako nije uspijevalo. Crta na očima nikako nije uspijevala biti ravna i približno slična kao ona na drugom oku. Naposlijetku sam izbrisala crtu i napravila lagani smokey eye. Iz ormara sam izvukla prvo što sam dohvatila. Svijetle isprane traperice i usku polu-tuniku kratkih rukava svijetlo zelene boje. Kad sam napokon bila gotova, shvatila sam da nisam baš izvukla prvu stvar iz ormara. Mislim da je bila ipak druga ili treća. Stota. Skoro sva odjeća iz ormara bila je vani i izgledalo je kao da je bomba eksplodirala unutar njega.

Nisam imala vremena pospremiti pa sam sišla u kuhinju.

„Ptičice moja. Dođi, dođi jedi. Ima svega. Što želiš jesti?" Mama je krenula onim svojim uobičajenim ritmom s toliko hrane da bismo mogli ugostiti posjetitelje dodjele Oscara.

„Hvala, mama. Uzet ću samo ovo." Ugrabila sam kroasan s čokoladom i u drugu šaku nešto malina i kupina. „Ne stignem jesti, već kasnim. Luce me sigurno već čeka vani."

„Oh, zaboravila sam ti odmah reći. Luce je zvala i javila da neće danas navratiti jer ima neke obaveze koje treba učiniti prije nastave. Rekla je da ti pošaljem jednu... zvučnu pusu je rekla? Kakve su to sad puse?"

„Oh, onda dobro. Ali svejedno nemam vremena. Odabrana sam za asistenticu profesoru tijekom prakse u bolnici. Moram srediti još neke stvari i onda se naći s njime. Zvučna pusa je ovo." Prišla sam joj i poljubila je u obraz samo što sam tijekom toga rekla glasno „muaaa".

„Oh, vrlo... zanimljivo." Bilo joj je čudno što sam je poljubila. Nisam to često radila. Od kad su počeli toliko raditi, više nismo bili toliko bliski. Krenula je maramicom obrisati obraz koji je bio ljepljiv od mog sjajila za usne. „Super! Čestitam. Nisam znala za to! Nadam se da ćeš se pokazati kao izvrsna asistentica. Hajde sad idi, ne želimo da profesor..." Pogledala me upitno.

„Williams. Profesor Williams." Nisam se zacrvenila. A možda se samo ne vidi od korektora.

„Da, tako je. Ne želimo da profesor Williams dugo čeka na tebe." Nastavila je prati posuđe od večere. Izašla sam i krenula prema autobusnoj stanici.

Odlučila sam ići pješice jer danas nemam prvi sat pa sam imala vremena. Putem me skoro pregazio auto jer mu je nečija čivava skočila na cestu. I zato sam ja morala uskočiti kroz prva vrata na koja sam naišla. Hmm, da. Pekarnica i coffee shop na uglu moje ulice. Nikad nisam ulazila ovdje. Miris kave je stvarno bio opojan. Tada sam se sjetila da sam pojela kroasan, a da nisam popila kavu. Odlučila sam ipak kupiti sok od naranče pa ga popiti po putu. Čekala sam u redu i razgledavala kafić. Zidovi su bili boje kave s crtama različitih veličina u svim smjerovima. Na zidu su imali razne okvire sa slikama koje su prikazivale fotografije raznih ljudi. Sve su bile crno bijele. Na zidu do vrata imali su povješane fotografije koje su snimljene unutar kafića. Platila sam sok i krenula prema izlazu usput promatrajući te fotografije. Svi su bili sretni i pozirali zagrljeni. Zanimljivo. I onda mi je nešto zapelo za oko. U kutu kafića za stolom je sjedio Toby. Jeo je kroasan i čitao novine. Tamno plava mu je kosa bila svezana u visoki rep i nosio je trenirku i majicu s kapuljačom. Izgledao je kao da je bio na trčanju. Na stolu su mu stajali mobitel i MP3-player privezani na traku koja se stavljala oko nadlaktice.