Zabranjeni Ljubavnici (Zabranjeni #1) ➡️ U Potrazi Za Izdavačem

Tobijas

U ušima mi je još uvijek šumilo, a ispred očiju se pojavljivale crvene točkice dok sam jurio stepeništem. Koliko god sam znao da je to što radim djetinjasto i nezrelo, morao sam se maknuti od svega. Promisliti o svemu.

Osjećao sam kako se povijest ponavlja. Samo ovoga puta nisam ulovio Leona dok odostraga svršava u Luciu, a ona stenje njegovo ime držeći ruku između svojih nogu. Barem nešto.

Čuo sam kako me zazivala punim imenom. Na trenutak sam usporio, razmišljajući kako je znala moje krsno ime iako joj ga nisam rekao. A onda sam se sjetio da je to pisalo na svim mojim diplomama i certifikatima koje sam imao u uredu. Znao sam da je moja djevojka puno toga primjećivala. Ne, nisam mogao sada o tome razmišljati. Ono o čemu sam trebao razmišljati je kako otići odavde.

Otvorio sam vrata za izlaz i izašao na sparni njujorški zrak. Na trenutak sam stao i duboko udahnuo razmišljajući na koju stranu otići. Taj trenutak bio je razlog što sam čuo Livin vrisak. Zazvala je moje ime. No, to nije bio vrisak da me dozove već instinktivna reakcija na iznenađenje. Strah. Nakon vriska čuo sam lupanje i udarac. Automatski sam se istoga trena okrenuo i vratio natrag unutra. Bila je tišina.

„Liv?" Zazvao sam je. Još tišine.

„Liv!" Malo sam glasnije povikao i krenuo prema stepenicama. Još uvijek mi nije odgovarala. Počeo sam se uspinjati stepenicama prema prvom katu kad sam na prvom odmorištu primijetio kako sitne kapljice krvi kaplju između stepenica. Više nisam polako išao prema katu. Sada sam jurio, panično se potičući da ubrzam, dođem do kraja.

Kad sam je vidio, preplavio me šok. Niti dvadeset godina rada u medicini, na traumi, ne bi me moglo pripremiti na situaciju da vidim voljenu osobu kako beživotno leži na podu, dijelom tijela još uvijek na stepenicama. U trenutku sam napravio analizu situacije.

Ona je ležala na podu zatvorenih očiju, noga joj je stajala pod nepravilnim kutom, a niz čelo joj je tekao tanki mlaz krvi. Samo mi je mrvicu laknulo kad sam vidio koliko je blizu rubu stepeništa, iako je iz prizemlja nisam vidio, jer je to značilo da nije izgubila puno krvi kroz ranu. No svejedno je još uvijek krvarila i morao sam se pobrinuti za to. Srećom da sam brzo razmišljao zbog nekoliko godina iskustva.

Izvukavši košulju iz hlača, snažnim sam potezom istrgnuo dobar komad tkanine, zgužvao je i pritisnuo na ranu kako bih zaustavio krvarenje. Letimičnim pregledom nisam ustanovio nikakve druge ozljede osim mogućeg prijeloma noge. Srećom, ako jest bio prijelom, zatvorenog je tipa, što znači da kost nije izašla na površinu kože. Slobodnom rukom izvadio sam mobitel brzo utipkujući broj hitne pomoći. Cijelo vrijeme sam je pokušavao probuditi, no nije mi uspijevalo. Blago je treperila očnim kapcima, kao da je pokušavala otvoriti oči, no netko ih je zalijepio.

„Liv, molim te, probudi se. Pogledaj me... Da, ovdje sam. Umjetnička akademija Julliard, stepenište na sjevernoj strani. Nalazimo se kod izlaza na prvi kat. Djevojka se poskliznula na stepenicama i udarila u glavu. Moguća fraktura potkoljenice i jaki udarac u glavu koji krvari, no vršim pritisak na ozljedu. Kralježnica nije ozlijeđena. Slabo reagira na podražaje. Puls 93. Tlak ne mogu izmjeriti... Molim? Doktor sam, tako znam. Ne preispitujte me. Molim Vas, požurite." Prekinuo sam poziv i ponovno usmjerio pažnju na Liv. Vidio sam kako je slabo otvorila oči.

„Toby?" Jedva čujnim šaptom je izgovorila moje ime. Otvorila je oči, ali kao da ništa nije vidjela.

„Šššš, ovdje sam. Ne napuštam te. Hitna dolazi. Ostani sa mnom." Slobodnom sam rukom prolazio kroz njenu kosu koja je sad već ispala iz gumice. Govorio sam joj utješne riječi, što god sam se mogao sjetiti, govorio joj kako ništa ne brine, da pomoć stiže za tren. Vidio sam kako jedva drži oči otvorene i pokušava nešto reći usprkos tome što sam je opomenuo da ne govori, da čuva snagu. Prepoznao sam neke riječi i dijelove riječi.