Trenutno u fazi traženja i istraživanja raznih izdavača kako bi knjiga vidjela svijetlo dana i u fizičkom obliku. 😁🥰
U životu je potreban samo jedan trenutak koji će sve promijeniti. Olivia nikad nije ni pomišljala da će joj ljetovanje na Malibuu...
Ostatak tjedna do polaska ostao je u magli. Kad sam se vratila kući, Luce me dočekala doslovno na vratima. Vratila se prije mene i zahtijevala je detalje. Naravno da joj nisam ništa rekla. Pa, barem ne o onom dijelu sastanka. Rekla sam joj kako smo popili piće, malo razgovarali, no nije bilo toliko posebno. Jedino što je ona očekivala da ću reći jest neki vrući detalj, no naravno da joj nisam rekla ništa. Vidjelo se na njoj da je bila razočarana.
„I to je to. Nije bilo ništa posebno. Kad smo se rastajali, poljubio me u obraz. Ovdje." Pokazala sam joj obraz blizu usta. „I onda smo se razdvojili. Svatko na svoju stranu. I više se nećemo vidjeti. Nismo čak ni brojeve razmijenili, ni e-mail. To je to. Ljeto je završilo. I naša 'veza' koja je trajala nekih dvanaest sati. Ali bitno da si je ti nazvala vezom, Luce." Iako sam joj prešućivala što se zapravo dogodilo, osjećala sam se pomalo loše što joj to nisam rekla. Luce i ja smo si obično sve govorile. Jednostavno sam ovo željela zadržati za sebe. Taj mali, kratki trenutak koji ću vjerojatno još dugo prevrtati u glavi prije spavanja. Nešto moje. Možda joj nisam govorila jer sam znala kako je Luce mogla iz buhe napraviti slona i ona bi to gledala na puno drugačiji način, vidjela bi u tome nešto čega nema. U tom trenutku sam zaključila da je to bila najbolja stvar koju sam mogla napraviti. Jednom ću joj sve to ispričati i tražiti oprost jer sam joj prešutjela, no za sad sam odlučila taj poljubac, moj prvi pravi poljubac, ostaviti samo za sebe.
„Ma daj, Liv, baš si zla. Znam da mi nešto prešućuješ i izvući ću to iz tebe kad-tad. A sad moramo srediti stvari do kraja jer polazimo za manje od sata. Vraćamo se u stvarnost. Ne mogu vjerovati da za dva dana počinje nastava. Ali barem je zadnja godina i onda krećemo na fakultet. I onda ćemo svaku večer tulumariti. Bit će još bolje nego ljeto ovdje, vjeruj mi!" Luce je uvijek bila optimistična i uzbuđena zbog svega. To je jednostavno bila njezina narav. Iz svega je mogla izvući nešto dobro. Ali baš zbog toga sam je voljela i zato smo bile najbolje prijateljice. Dvije suprotnosti. Ona je uvijek bila optimistična i živahna, a ja mirna i realna. Ali tako je to obično funkcioniralo, zar ne? Zar ne?
„Ne mogu vjerovati da je ljeto već gotovo. Odlazimo doma i u ponedjeljak u Sv. Patrick. Ovo je prebrzo prošlo." Osjetila sam kako se trznuo poda mnom. Dosta! Nisam mogla više o tome razmišljati. Bilo je gotovo. „Uglavnom, jesi li razmišljala koje ćeš predmete uzeti ove godine?" Pitam se kako izgleda nastavak stazice koja se spušta od pupka na niže. Dosta!
„Dosta sam razmišljala o tome. Možda uzmem pedijatrijsku kliničku medicinu. Rekli su da je lagana. A profesorica Cormick je navodno vrlo dobra. A ti?" Luce je sjela u Land Rover i bila je spremna za polazak kući.
„Razmišljala sam o patološkoj medicini, ali mislim da ću ovaj put uzeti kirurgiju. Čula sam da je praktična nastava u bolnici Sv. Valentin i da je odlična i puno toga se može vidjeti. Samo ne znam tko će to predavati pošto je stari profesor Anderson otišao u mirovinu." Pitala sam se tko bi mogao doći na njegovo mjesto. Na papiru s rasporedom je pisalo samo dr. Williams. Gledao me s nekim sjajem u očima putujući njima mojim tijelom zaustavljajući se na vratu, između grudi, na trbuhu. Liv, postajala si luda. Prestani!
„Nadam se da će biti netko dobar. Mislila sam i to uzeti tako da se riješim toga odmah u prvom semestru."
„Nadajmo se." Put je trajao duže nego kad smo dolazili jer su se obavljali nekakvi radovi na cesti. I zato što sam stalno iznova razmišljala o događaju s Tobyjem. Kad god sam se sjetila tog događaja, kao da sam ga ponovno proživljavala. Kako sam vrtjela film u glavi, kako me je dodirivao i ljubio, tako sam svaki put osjećala trnce u tim dijelovima tijela. Pokušala sam odspavati, no brzo sam se probudila jer me sve to pratilo i u snovima. Svaki put iznova, samo bi se neke stvari izmijenile, trajalo bi duže.
„Liv, savršena si. Ne mogu te prestati gledati. Imaš savršeno tijelo." Podigao je ruke i u jednom potezu skinuo mi je majicu. Ostala sam u grudnjaku. Nisam ga štedila. Učinila sam isto i s njegovom majicom. Pogledom je upijao svaki centimetar moga tijela. Kao gladno štene koje je izgubilo majku i nije ga imao tko nahraniti. Dosta. Ne mogu više ovako.
Nadala sam se da će to sve prestati kad se vratim na nastavu. Barem će mi onda predavanja odvratiti misli od svega ovoga.
Oops! Ang larawang ito ay hindi sumusunod sa aming mga alituntunin sa nilalaman. Upang magpatuloy sa pag-publish, subukan itong alisin o mag-upload ng bago.
Škola Sv. Patricka na Rodeo Driveu izgledala je kao i uvijek. Hodnici su bili puni ljudi koji su uzbuđeno prepričavali događaje s ljetovanja.
„Liv! Luce! Čekajte me!" Vidjela sam Ricka kako dolazi prema nama. „Ljepotice, niste se javile niti dva puta cijelo ljeto. Mislio sam da su vas oteli vanzemaljci. Mogle ste se barem javiti. Zar vam je ljeto bilo toliko uzbudljivo da se niste mogle javiti ni starim prijateljima?" Osjetila sam kako me ono dobro poznato crvenilo opet napadalo. Nadala sam se da nitko nije primjetio. „Liv, tebi je bilo sigurno vrlo zanimljivo kad si dobila toliko boje u licu, ha?" Ajoj.
„Znala sam! Znala sam da se nešto ipak dogodilo! Ne brini, ispričat ćeš mi nasamo. Sad moramo na predavanje. Prvi sat imam njegu rodilje u kabinetu na drugoj strani kampusa. Moram stići do tamo na vrijeme da ulovim dobru poziciju kako bih mogla dobro vidjeti profesora Langdona. Vidjela sam ga malo prije. Postao je pravi seksić preko ljeta." Luce se već udaljavala. „Bokić!"
„Bok!" Doviknula sam joj na brzinu. „Nema veze, vidimo se tijekom ručka. Ja imam kiruršku kliničku medicinu. Kasnije ćemo pričati o vašem ljetu. Bok." Nadala sam se da nisu primijetili kako mi se petljao jezik.
Učionica za kiruršku medicinu bila je na sredini kampusa i bila je dosta mala. Kad sam ušla u nju, osjetila sam onaj dobro poznat miris dezinfekcijskog sredstva i rukavica. Sjela sam u klupu u sredini učionice, obično sam uvijek tamo sjedila. Nije bilo niti na početku niti na kraju pa na taj dio profesori nisu obraćali puno pozornosti. Promatrala sam ostale kako ulaze u učionicu i zauzimaju svoja mjesta glasno pričajući. Nisam se puno zamarala njima. Izvadila sam knjigu o kirurgiji i krenula pregledavati gradivo. Pokušavala sam se koncentrirati na tekst u knjizi i utišati pozadinske zvukove, razgovore mojih kolega iz razreda i buku s hodnika. Pokušavala sam 'ući u zonu' mira kako bi mi ovaj sat što prije prošao. Ipak, nisam uspjela, nešto mi je odvraćalo pažnju, nešto me blokiralo. Nisam mogla odrediti što je to bilo, no kao da je neka sila tražila da budem pozorna na ono što će se dogodili.
„Dobar dan. Ja sam Tobijas Williams i vaš sam novi profesor iz kirurške kliničke medicine." Glas mi se učinio poznatim. Možda je to bio neki profesor kojemu nisam znala ime, ali sam ga znala iz viđenja. Digla sam pogled i...
„Kvragu." Rekla sam ispod glasa široko raskolačenih očiju.
„Odmah ću prijeći na stvar. Na mojem predmetu odlazite u bolnicu na praktični dio nastave i ja, kao vaš profesor i mentor, imam zadatak voditi vas kroz događanja na mojem odjelu." Kvragu, kvragu, kvragu! Toby?!? Toby mi je bio novi profesor iz kirurške klinike? To nije bilo moguće! Čula sam kako još nešto priča i odjednom je njegov pogled susreo moj, još uvijek širom otvorenih očiju. Vidjela sam kako mu usne tvore izraz „U kurac!"
