I'm my enemy's neighbor

20# Ljuta Naya

"Izgledaš kao da te Lucifer spržio."

Preda mnom se odjednom stvorio ni manje ni više nego Alexander.

Baš sam bila koračala prema školskom ulazu, umalo mi je došla želja da se zabijem u ta staklena vrata, ali sam se ipak oduprijela tom duhu nastranosti, i onda, ni od kuda, Alex me vrijeđa da izgledam kao da sam izašla iz pakla.

"Tko ne bi kad je boravio u vašem prisustvu." Iskreno mu odvratim.

Ne znam što on želi od mene, i zašto ne uzgleda bijesno jer sam možda odala informaciju o lokaciji njihovog skrovišta. Možda.

"Ah. Što god." Odmahnuo je glavom. "Ovdje sam s razlogom." Podsjetio se i ponovo krenuo pričati. "Znaš kako je Lan malo ljut na tebe i na sebe istovremeno..-"

"Zašto na sebe?" Podignem obrvu. "Ne misli li on da je savršen?"

"Itekako, nemoj mu dizati ego." Kimnuo je glavom. "Opet skrećemo s teme. Zato što je ljut, ima razlog. Dakle, pazi se, ako ga vidiš slobodno okreni smijer, to ti dečki i ja savjetujemo jer nikad ne znaš što se njemu mota po glavi, mislim da bi trebala upozoriti i brata..-"

"Alexander!!!" Čulo se, ne tako uljudno, deranje po parkiralištu škole.

Alex se trznuo na taj glas i širom otvorio oči. Bio je to neki ženski glas. Gledao me prestrašeno kao da zove u pomoć, a ja sam samo nakrivila glavu. Što on glumi?

Već sam mislila da će jedini Landon biti taj koji može uplašiti čak i one najjhrabrije članove mafije, ali ipak se prevarih.

Jer je u našem smjeru koračala, vidno ljuta, kao da će svaki tren iz kotla izvaditi atomsku bombu i gađati Alexa, moja jedina prijateljica Naya. Vikanje je pripadalo njoj i vidim kako joj se svi miču s puta kad nam prilazi.

Već vidim što kreće ako nepotrebne ispade ne zaustavim na vrijeme.

Drama.

Moj zakleti neprijatelj.

"Što si učinio?" Pitam oprezno Alexa.

"Ništa! Kunem se, ništa loše! Htio sam uzeti tvoj savjet i mislio sam da sam ga skužio, ali više nisam siguran u to!" Govorio je nervozno.

"Ti." Naya je učinila svoj zadnji korak i stajala na mjestu kraj mene. Gledala je u Alexa s iskrama u očima, ne onim dobrim, već onom vrstom koja te ispali na drugi kraj planeta čim te dodirne.

"Um..." Alexander je odjednom zanijemio. A onda se skockao. "Nisam ništa učinio!" Ili nije.

"Što govoriš idiote, to nije bilo 'ništa'!"

Ljuto je tapkala nogom po tlu i već mi se činilo da se tlo raspada. Mislila sam da ćemo svi skupa sa školom prepasti u zemlju svaki čas, ali nažalost, to se nije dogodilo.

Kako ne bi napravili dramu veću nego što već je, dala sam Nayi upozoravajući pogled.

Ona je uzdahnula pa rekla, "Dobro onda, prati me." I samo počela hodati negdje iza škole.

Alex je zbunjeno stajao na mjestu, ne znajući bi li hodao dalje da spasi glavu ili je slijedio i nalazio se u grobu za kojih pet sekundi. Naravno, kao većina razumnih ljudi, odabrao je drugu opciju.

"Alexander, još danas!!" Opet je gubila živce.

"Evo me!" Skočio je s mjesta i pošao za Nayom.

Ajme, to dvoje će ili završiti zajedno ili se poubijati i više nikad ne pogledati jedno drugo. Ne znam ni sama što mi ima više smisla.

Tvoj život sigurno ne.

Što se ti javljaš, te tko zvao? Nije. Dakle šuti.

I tako sam neko vrijeme vodila ratove sa svojom savješću i osjećala se ludo, što nije daleko od istine, kad sam shvatila da bih bilo poželjno napokon ući u školu. Vidi stvarno, zato sam i tu.

Kasnije ću pitati Nayu, ako ne izgubi živce do kraja, što je taj kreten učinio. Njemu stvarno ne ide u ljubavi. Ah, barem se trudi. Neki ne rade ni to.

Pretpostavljam. Nisam neki stručnjak u vezama i ljubavi.

Pitam se zašto.

Pitaj se, ti si vjerojatno jedan od mnogih razloga.

Otvorila sam konačno vrata škole i ušla.

Znači imam jednu misiju danas. Kloniti se Landona da me čovjek ne pokuša ubiti, oteti ili spaliti na lomači jer je bijesan na mene.

Ma, čas posla.

Baš.